25. svibnja 2010. održana centralna svečanost  „13. - tih dana sjećanja na hrvatske žrtve ODŽAČKOG KRAJA.“

A njih je do sada, prema knjizi fra Grge Vilića „Vrijeme stradanja“, poznatih 3.375.

Među njima,iz poštovanja, spominjem i svoga djeda i baku koje su Partizani strijeljali  na kućnom pragu kao civile 25.svibnja 1945.

Dida Pero  r. 27.5.1892.,   ubijen u 52 godini života, a baka Anica rođena 24.7.1893.,  ubijena u  51  godini života.

Ubili su ih samo zato, što su im četiri sina bila u „Hrvatskim domobranima.“

 Sin Jozo,   r.1913. sve vrijeme branio Odžak.  Preživio zakopan ispred pčelinjaka, a nakon amnestije odveden u zatvor.

Sin Pavo, r.1919.  bio oficir za vezu pri njemačkoj vojsci i povukao se  s Nijemcima u Njemačku prija samog pad NDH. Razmijenjen dvije godine kasnije putem Međunarodnog Crkvenog križa.

Sin  Anto, r.1917.  bio domobran u osiguranju  šireg prstena Zagrebačkog regiona.

Sin Marijan, moj otac, r.1923. redovni vojnik Hrvatske domobranije,  kraj rata dočekao na „SRIJEMSKOM FRONTU“. U teškoj odstupnici i povlačenju prema Zagrebu, njega sačekuje brat Anto kod Zagreba.

I koja je to sudbina; da nije čekao brata Marijana, već bi uspio prijeći rijeku Dravu i stradati na Bleiburgu. Ovako su obojica, uz ostale,  stigli do Macelja i tu zaustavljeni.

U povratku od Macelja, preko Zagreba, Virovitice, Našica, Pleternice, Đakova, ili još jednom „Križnom putu“  brat Anto nosi na ramenu izgladnjelog brata Marijana.

Koje li sudbine, sada brat Anto spašava brata Marijana.

Još jednom moj otac Marijan spašava brata Antu.

U slavonskim predjelima blizu Našica razvrstavane su kolone na „Križnom povratnom putu“. Tko je imao neki dokument, da je regrutiran u hrvatsku vojsku od 1943 -1945.g. išao je  na jednu stranu. A tko je imao dokumente ranijeg datuma, išao je na drugu stranu. Brat Anto, noseći svoga brata Marijana prolazi uz papire brata Marijana, iako je bio regrutiran 1941.g.

A svi koji su u ovoj koloni „Povratnog križnog puta“ bili regrutirani prije 1943. bili su iz „pristanišni logora“ odvođeni i za nekoliko noći, svi strijeljani.

Koje li sudbine, kako brat brata i ne znajući spašava.

Istu sudbinu prošla je i druga kolona „ Povratnog križnog puta“ koja se kretala pravcem Nove Gradiške.

 A SADA SMO NA MASOVNOJ GROBNICI –Nujića njiva 

Uvodni pozdrav na groblju i „masovnoj grobnici“ na Nujića njivi, župnika vlč.Mije znakovito govori o ljubavi živih za stradale.  

Svečanu Svetu Misu predvodio dr. sc.Božo Lujić,  uz koncelebraciju 14 svećenika Odžačkog dekanata na čelu s dr.sc.Ivom Balukčić, predvoditelj je istaknuo: „ Ovi nisu umrli kad su ubijeni, nego su umrli ako su zaboravljeni.“.  Zato smo danas tu da uzvratimo ljubav i poštovanje onima koji su svoje branili, a nikoga nisu napadali. Citirajući psalam 137 : „Neka se Gospodine desnica osuši, ako tebe zaboravim Jeruzaleme. Neka mi se jezik za nepce zalijepi,ako tebe ikad zaboravim…“ Dr.Božo  Lujić  poziva na sjećanje i ljubav onima kojima je vjera u Boga i rodna gruda bila zakon života.

Ovo mora biti naš zavjet.

Ovo je „MASADA“- ovoga kraja.

            Svetom Misnom slavlju prisustvovali  su:  predstavnici Općinske i Županijske vlasti, predstavnici  raznih udruga iz RH – Zagreb uz mnoštvo  hrvatskog puka  ovoga kraja.

            Zajedničko je  druženje nastavljeno  u mjesnoj dvorani Posavske Mahale. Dvorani podignutoj na  temeljima nekadašnjeg „bunkera“ , odnosno zapovjednog mjesta, uz kapelicu Bogorodice koju su mještani podigli još daleke 1934. godine. 

Koje li sudbine, kao dijete u osnovnoj školi, samo preko puta, na tom istom mjestu, gdje je u novije vrijeme podignuta dvorana, gledao sam često postavljene tenkove Jugoslavenske vojske, na mjestu gdje je bilo zapovjedno mjesto hrvatske vojske u ratu od 1943-1945.

Okupi nas Bogorodice, do godine, još u većem broju.

A do tada, neka nikne znakovlje „MAJKE UDOVICE“ s pogledom u nebo, jer drugog pogleda nije smjelo biti.  

                                                                                                                            Župnik