Duhovna obnova za Veliki crkveni  zbor 14. 11. 2011.

Dragi moji Pjevači velikog crkvenog zbora,
Ništa nam nije tako poznato, od svega što vjerujemo i slavimo, kao Sv. Misa.

• Sa svojim vječnim molitvama i  pjesmama, Sv. Misa je nešto poput našeg doma gdje se lijepo osjećamo. 
• Ali većina prisutnih gotovo cijeloga života neće zamijetiti silnu nadnaravnu dramu kojoj pristupaju svake nedjelje.

Papa Ivan Pavao II. nazvao je Sv. Misu „nebom na zemlji“, objasnivši da „liturgiju koju slavimo na zemlji otajstveno sudjeluje u nebeskoj liturgiji“.
Sveta Misa nam je nešto blisko i drago.

• Ključ za razumijevanje Sv. Mise nalazi se  u knjizi Otkrivenja.
• A knjigu Otkrivenja kršćani doista mogu shvatiti samo razumijevanjem Sv. Mise.
• Budemo li htjeli i znali razumijevati Sv. Misu, naći ćemo ključ za razumijevanje Knjige Otkrivenja.

A nakon toga: gle, vrata otvorena na nebu.

• A ta vrata se otvaraju na svakoj našoj Sv. Misi.
• I mi doista odlazimo u nebo kod svake Sv. Mise.
• I gle, nebo je na zemlji.

To nije moja istina,  nego istina Crkve.
Dakle više se od Sv. Mise ne može dobiti, jer nečega više od neba nema, iako to  možda očekujemo.
Uvijek mi se sledi krv u žilama kada čujem pjesmu koju nekada zbor zapjeva: „Na Gozbu Kralja Jaganjca.“
Kao da sam u nebu i imam novo srce.
II vatikanski sabor u Konstituciji o svetoj liturgiji kaže:
„ U zemaljskoj liturgiji predokusom imamo udjela u onoj nebeskoj, koja se slavi u svetom gradu Jeruzalemu, kamo kao putnici težimo. Gdje zdesna Bogu sjedi Krist, služitelj svetišta i pravoga šatora; sa svim četama nebeske vojske pjevamo Gospodinu pjesan slave; štujući spomen svih svetih, nadamo se udioništvu u društvu s njima; iščekujemo Spasitelja Gospodina našega Isusa Krista, dok se ne pojavi on sam, život naš, te se i mi s njime pojavimo u slavi.“
Iz ovoga vidimo da je to nebo, da je to Sveta Misa, da je to Knjiga Otkrivenja.

• U Sv. Misi, i vi i ja, imamo nebo na zemlji.
• Ta stvarnost je zapanjujuća.
• To je naše iskustvo kao otkrivenje.

Dakle, Euharistija ponovo uprisutnjuje žrtvu Isusa Krista.
Novi zavjet i prva kršćanska vremena potvrđuju da biti kršćanin znači ići na Sv. Misu.

Samo nekoliko sati nakon što je Isus ustao od mrtvih, za stolom  s dvojicom učenika:
„Uze kruh, izreče blagoslov, razlomi te im davaše. Uto im se otvoriše oči … prepoznaše ga u lomljenju kruha“ (Lk 24)
Zatim Djela apostolska, u sažetom opisu života prve Crkve kažu:
„ Bijahu postojani u nauku apostolskom, u zajedništvu, lomljenju kruha i molitvama.“ (Dj2,42)
Sv. Pavao želi ostaviti točan liturgijski izričaj:
„Doista, ja od Gospodina primih što vama predadoh: Gospodin Isus one noći kad bijaše predan uze kruh, zahvaliviši razlomi i reče: Ovo je tijelo moje  - za vas. Ovo činite meni na spomen. Tako i čašu po večeri govoreći: Ova čaša novi je Savez u mojoj krvi. Ovo činite kad god pijete, meni na spomen.“ (1.Kor 11)
Liturgija koju slavimo, uključuje cijelu osobu: tijelo, dušu i duh.
U Svetoj Liturgiji čujemo poziv:
„Gore srca“.

• Kamo idu naša srca?
•  U nebo, jer misa je nebo na zemlji.

Ali, još na početku sv. Mise činimo znak Sv. Križa, kojim zaustavljamo svu moć sila zla jer križ je sredstvo pomoću kojeg smo spašeni, pomoću kojega postajemo sudionici božanske naravi.
Otac, Sin i  Duh Sveti odražavaju  u obitelji odnos i unutarnji život  i vječno zajedništvo.
A zatim priznanjem grijeha sami sebe otjužujemo kad gvorimo: „Ispovijedam se Bogu Svemogućemu…. da sagriješih vrlo mnogo“
Tražimo oproštenje, a drugo ime za Sve. Misu je „milosrđe“.
Naš usklik „Gospodine smiluj se, Kriste smiluj se“ jer ti si sama dobrota i milosrđe, zato ti pjevamo „Slava Bogu na visini..“
Ipak ključni trenutak Sv. Mise je naviještanje Riječi Božje. Čitamo jedinu knjigu na svijetu koja je bez pogreške. Nju piše Bog.
Drugi Vatikanski govori da je Crkva uvijek častila božanska pisma kao i samo Gospodinovo tijelo (Dei Verbum,21)
I kad nedjeljom molimo Nicejsko vjerovanje mi javno svjedočimo svetopisamsku vjeru kao objektivnu istinu.

• U tom trenutku započinje euharistijska liturgija, kada vjernici laici prinose sva svoje djela, molitve, bračni i obiteljski život, svagdašnji rad, odmor duha i tijela, koji postaju duhovnim žrtvama, Bogu milima po Isusu Kristu. (1 Pt.2,5).

Sve što imamo ide na oltar, da bi postalo sveto u Kristu. I tada svećenik govori: „Otajstvo ove vode i vina učinilo nas dionicima božanstva Isusa Krista, koji se udostojao uzeti dijela u našem čovještvu.“
Samo malo kasnije svećenik će uzviknuti: „Gore srca“ i bivamo poneseni u nebo.
A što tamo vidimo? Anđele i svece s kojim pjevamo Svet,svet, Gospodin Bog Sabaot…
Puna su nebesa i zemlja tvoje slave. Blagoslovljen  Bog koji dolazi u ime Gospodnje. Hosana u visini.
Svećenik polaže ruke nad vaše darove i zaziva Duha Svetoga. To je moćan susret s nebom.
Samo malo kasnije u pretvorbi čut ćemo riječi: Ovo je Isus… a završit ćemo po Kristu i s Kristom i u Kristu.
Ova dvorana – naša crkva odjeknut  će,  Veliki Amen!
Kao jedna obitelj obrati ćemo se zajednički Ocu Nebeskom  molitvom „Očenaša..“
Netom iza toga čut ćemo riječi: „Evo Jaganjca Božjega koji odnosi grijehe svijeta…“
Da danas kao i uvijek kad slavimo sv. Misu stižemo „Na Gozbu Kralja Jaganjca.
Čut ćemo na kraju „Idite u miru „ što bi praktično značilo:
Idite, poslani ste. Bogu hvala!