Razmatranje uz neke poruke iz Papine korizmne poslanice 2012.
Duhovna obnova i Adoracija 8. ožujka 2012.

Korizma nam još jednom pruža mogućnost razmišljati o središtu kršćanskog života: ljubavi.
Korizma je pogodno vrijeme, da uz pomoć Božje riječi i sakramenata, obnovimo svoj hod u vjeri, i kao pojedinci i kao zajednica. To je put označen molitvom i zajedništvom, šutnjom i postom, u iščekivanju uskrsne radosti.

Kako obnoviti Duh i zadobiti oproštenje? Kako uskrsnuti na novi život?
Plod prihvaćanja Krista je život koji počiva na tri Božanske kreposti: to jest pristupati Gospodinu "istinitim srcem u punini vjere" nepokolebljivim čuvanjem  „nade" u stalnoj budnosti da se zajedno s braćom čine "ljubav i dobra djela“.

Svaka od ovih božanski kreposti može imati plodove samo preko čovjeka do Boga. Ostvari li čovjek povjerenje, on ima i nadu, on ima i ljubav, on tada ima raj na zemlji.
Čovjek je čovjeku izvor raja i radosti, ali je i izvor pakla i velikih problema. Često su vlastiti materijalni interesi kamen spoticanja. 

Imamo razloga pogledati  primjere iz Evanđelja: Promotrimo ptice nebeske, niti žanju, niti siju, niti imaju tehnički napredak, a milijunima godina savršeno preživljavaju. Ili, ljiljan – poljski cvijet – krasno odjevan, da se i Salamonova raskošna odjeća ne može mjeriti s ljepotom cvijeta.
Kako?  Jednostavno! Okruženi su  brižnom i pažljivom Božjom providnošću.

A kako stvari stoje s čovjekom?
On veoma često zna biti slijep, i najčešće vidi trun u oku svoga brata, a balvan ne vidi u svome oku. Pa nije čudo što ne vidi i silnu Božju dobrotu i Providnost.

Bilo bi dobro svrnuti svoj pogleda na Isusa kao čovjeka, koji skrbi za svakoga tko se njemu obratio. Dok su naši stavovi često suprotni zbog sebičnosti, ravnodušnosti, privatnosti... dotle svijet koji okružuje čovjeka živi u savršenoj Božanskoj harmoniji.

Božja Riječ kaže:

Ako nas Gospodin beskrajno ljubi, ima smisla odnjegovati u sebi odgvornost prema bližnjemu kroz solidarnost, pravednost, milosrđe, suosjećanje, dobrotu, opraštanje....
Nije dakle čovjek, a time i svijet, bolestan samo tjelesno, nego je teško bolestan moralno i duhovno.
Ne treba isticati da je „Bog  dobar i dobrostiv“, da „Bog beskrajno ljubi“ to nije upitno,  nego stalno pozivati čovjeka da i on bude dobar i dobrostiv. On to mora „htjeti i činiti“. Ako to neće i ne čini, čovjek je moralni i duhovni bolesnik.
Sveti Luka u svom Evanđlju donosi primjer o dobrom Samarijancu. Starozavjetni svećenik i levit ravnodušno „prođoše dalje“ pokraj čovjeka kojega su opljačkali i pretuklli razbojnici. A Samarijanac, stranac iskaza ljubav.

Ili,  drugi primjer, o Bogatašu i siromašnom Lazaru: bogataš, koji je uživao sva obilja, potpuno je neosjetljiv prema siromašnom Lazaru koji umire od gladi pred njegovim vratima.

• Vječno je pitanje: Smije li čovjek „ne imati milosti“ prema bližnjemu. Zar Isus nije istaknuo tko su to „blaženi“ u svom govoru na Gori.

Pred zlom se „ne smije šutjeti“. Bratska uviđavnost i ukazivanje na grijeh u kršćanskoj zajednici su potreba. Koliko puta? Ne sedam puta, nego „sedamdeset puta sedam“, kaže Isus.  
No, to uvijek mora biti u „duhu blagosti“, a nikada u „duhu osude“ s mnogo opreza da i sami ne padnemo u istu napast. 

Veoma je važno imati pažnje za brata svoga i opominjati, ali još je važnije prihvatiti opomenu od brata svoga. A to je najčešće problem? Tada nam se javlja ugrožen ponos s tisuću pitanja: Tko je on, da meni kaže? A to je velika prepreka do svetosti života i raja na zemlji.

To se neće dogoditi bez vjere, nade i ljubavi. I za to, valja poticati i sebe i druge na ljubav i dobra djela. Samo tako možemo živjeti u raju zemaljskom.

                              Župnik