Devetnica Svetom Ivi 2012 – šesti dan

U šestom danu devetnice govorimo o dostojanstvu ljudskoga života.
Na redu je peta Božja zapovijed „Ne ubij“.
Svaki život i u svako vrijeme skriva u sebi šanse. Vječno je pitanje kakve?
Život uvijek mora težiti napretku, ali mora imati i smisao svoga djelovanja.
Biblija pročuje: Bog nas ljubi i on je naše središte.
Evo što kaže i Kongregacija za nauk vjere:
„Ljudski je život svet zato što od samog početka uključuje stvaralačko Božje djelo i trajno ostaje u osobitom odnosu sa Stvoriteljem, svojom jedinom svrhom. Samo je Bog Gospodar života od njegova početka do kraja te nitko, ni u kakvim okolnostima ne može prisvojiti pravo izravnog uništenja nedužnog  ljudskog bića“ (Donum vitae).
Biblijski izvještaj o Kajinu i Abelu poručuje kako je čovjek postao neprijatelj sebi sličnom biću. Biblija neprestano govori o dostojanstvu ljudske osobe.
U Govoru na gori Gospodin podsjeća na zapovijed „Ne ubij“ (Mt 5,21) dodajući na to zabranu srdžbe mržnje i osvete.
Krist čak dodaje da i neprijatelje svoje ljubimo.
Međutim, ljubav prema samom sebi ostaje temeljnim načelom ćudoređa. Stoga je zakonito tražiti poštivanje vlastitog prava na život.
Tko brani svoj život ne postaje krivac ubojstva, čak i kad je prisiljen nanijeti napadaču smrtonosan udarac.
Peta zapovijed Božja zabranjuje kao teško grešan čin izravno i hotimično ubojstvo čovjeka.
Ljudski život mora biti cijenjen i štićen od samoga časa začeća.
I od tada mu se moraju  priznati  osobna prava, pa tako i nepovredivo pravo na život.
Evo što o tome kaže Biblija:
„ Prije nego što te oblikovah u majčinoj utrobi, ja te znadoh, prije nego što iz krila majčina izađe, ja te posvetih (Jr 1,5).
Gospodin je vrhovni gospodar života, i mi smo samo upravitelji života a ne vlasnici života koji nam je Bog povjerio.  Njime mi ne raspolažemo.

Time se čovjeku oduzima pravo i pomisao na bilo kakvu vrstu samoubojstva. 
Ipak, Crkva, moli za one koji su si sami oduzeli život i prepušta ih Božanskom milosrđu.

• Čovjek može naškoditi ne samo svom tijelu ili tijelu drugoga, nego i duši drugoga  kada  ga sablazni.  
• A sablazan je grijeh jer ne samo da pruža loš primjer drugome, nego može drugoga navesti na zlo.

Jer Isus kaže: „Tko sablazni jednoga od ovih najmanjih ... bilo bi bolje da mu se o vrat objesi mlinski kamen pa da potone u dubinu morsku“ (Mt 18,6).
Osobito je sablazan teška kada je čine autoriteti: roditelj, svećenik, odgojitelj itd.
Život i tjelesno zdravlje dragocijeni su Božji darovi. 
Svako neumjereno pretjerivanje  jela, alkohola, lijekova, droge,  može ugroziti tuđu i vlasititu sigurnost.
Čovjek mora biti čuvar svog i tuđeg života. Mora biti  graditelj mira i sigurnosti.
Mora izbjegavati mržnju, jer ona se  protivi zakonu života – ljubavi. 
Nije dopušten nikakav oblik nasilja niti nad sobom, a još manje nad drugim.
Zlatno je pravilo: Nikad nas ne osiromašuje dobro na koje smo pozvani.
No, tu se traži duhovna vitalnost. Tko je duhovno prazan taj ne ide naprijed.
Nitko nije isključen iz potreba duhovnog bogatstva.
I tko krene uzvišenijim putem,  ne smije dopustiti da ga odvuče i zadrži ono neznatno.
U svakome ima dovoljno snage da teži za uzvišenijim životom i mora dobro paziti što mu se u životu nudi.
Život i njegova budućnost su uvijek neizvjesni, ali čovjek ne smije ići bez vjere, bez spremnosti na žrtvu, bez posluha i odricanja, bez nade i molitve.
Svaki se život sastoji od zbroja mnogih životnih odluka i one moraju biti u skladu spram konačnog i posljednjeg cilja. 

             Župnik