Dvadeset četvrta nedjelja kroz godinu 2012. - b 

Slušajući Izaiju proroka, koji vizionarski  piše o ulozi  Sluge Božjega  kao Sluge Patnika, uviđamo snažnu nadu spasenja koju Sluga Božji treba donijeti.
I kad je Sluga Božji – Isus Krist stigao, nije skrivao svoje  mesijansko poslanje. Način na koji ga želi ostvariti, Isus priopuće ponajprije  učenicima, a zatim okupljenom narodu kojemu propovijeda.
Za neke Isusove učinike ponuđeni mesijanski put nije bio prihvatljiv.
Njima, Isus, jasno odgovara:
„Nosi se od mene, sotono, jer ti nije na pameti što je Božje, nego što je ljudsko.“  
Tada poziva i narod  kojemu  govori:
„Hoće li tko za mnom, neka se odrekne samoga sebe, neka uzme svoj križ i neka ide za mnom. Tko hoće život svoj spasiti, izgubit će ga, a tko izgubi  život svoj poradi mene i evanđelja, spasit će ga.“ (Mk 8)
Poruka je tako vidna, Isus i Evanđelje postaju odrednice buduće nade.

• Iz svakidašnjeg života uviđamo da nosioci nade mogu biti samo oni koji su spremni mijenjati sebe, da bi  onda mogli  mijenjati svijet.
• Ili, možemo to reći i ovako: Povijest mogu mijenjati samo oni koji su spremni mijenjati sebe.

Vrijeme koje mi živimo, je vrijeme ratova, mržnje, raznih političkih nesuglasica, terorističkih nasilja.
Svijet pokušava sve to spriječiti, ali ne i liječiti.
Očito je da ih se ne može spriječiti, jer svijet ne mogu mijenjati oni koji nisu spremni promijeniti sebe.
Stoga, nije čudo ako mladi naraštaj,  obuzet beznađem,  okreće leđa našem svijetu i prihvaća stav preziranja svijeta.
Jer, kome je na pameti samo „ljudsko rasuđivanje“ kako to Krist kaže, teško će doći do nade.
Zato sv. Pavao kaže da je naš Bog, „Bog nade“. (Rim 15,13)
On želi da imamo udjela u svjetlu koje nosi Križ-Ljubav,  udjela u svjetlu evanđeoske radosti i punini života.
A rezultati su često drugačiji.
Čovjek se udaljio od svoga porijekla i cilja svoga opstanka, upao je u grijehe i njegov se svijet preobratio u kaos od boli, izgubljenosti i smrti.

Isus upravo govori da je Ljubav- Križ - Žrtva  koju  čovjek treba koristiti, izvor Božjeg milosrđa,  a ne teret.

• U Kristu Bog nudi nerazorivu nadu i slobodu života.
• On upravo dolazi slabima, ljudima bez utjehe, grešnicima, siromašnima, bogatima i to kao „otkupnina za mnoge“.
• S njim, Bogočovjekom,  svima nam je došao mir i pravednost,  oproštenje i spas.
• Uskrsnuli Krist postaje i ostaje temelj naše nade, program našega života.

Sveti Pavao kaže:
„Tu, u takvoj nadi,  smo spašeni. (Rim 8)
Tu se nadu ne smije izgubiti.
Kršćanska nada ima nepokolebljiv temelj, Krista, i nije lažna nada i nije plod bolesnih ideja i razmišljanja. 
Nju podržava Bog, i iza svake ljudske povijesti u konačnici stoji Bog.

• Vjernik mora podnositi sadašnjost  koja ga neminovno usmjerava prema budućnosti, koju mu Bog obećaje.
• Kao njegovi partneri  moramo željeti dobro ovome svijetu, razvijati ga i uvećavati, tako da sazrije u punini života, i podari pravi plod nade kojoj čovjek po prirodi života vazda teži.

Na vidljiv način moramo u svijetu živjeti kao ljudi nade.
Sveti Jakov  kaže: „Što koristi, braćo moja, ako tko rekne da ima vjeru, a djela nema? Može li ga vjera spasiti? .... Mogao bi netko reći, ti imaš vjeru a ja imam djela. A znamo vjera je bez djela mrtva.“
Divno je  rekao Teilhard de Chardin:
„Svijet će pripadati onomu, koji je u stanju ponuditi zemlji najveću nadu“.
Od mnogih naših prolaznih zadovoljstava ne ostane ništa, i vrlo lako i često čovjek ostaje bez nade.
Čovjek često živi  takav život koji je uvijek žedan, jer u njemu želi  ostvariti  sve veće blagostanje, a često i sve veći prestiž.
Kvalitet života ipak traži mnogo više.  
A o tome danas Krist govori.
Tko hoće svoj život spastiti, bez ljubavi, bez križa, bez evanđeoskih načela i samo po ljudsku, on će ga izgubiti.
Koja tragedija, izgubit Život.

                   Župnik