Govor na sprovodu Ane Ivešić  21.srpnja 2013.

Poštovana Rodbino i dragi prijatelji pokojne Ane, primite moju iskrenu sućut.
Zadnji korak u našem životu zove se smrt.
Nažalost taj zadnji korak ponekad dođe iznenada. I Ani je nedostajao samo još jedan korak i život bi bio tu.
Ali ne, nije ga bilo dopušteno napraviti. Čovjek se pita zašto?
Pravi odgovor daje samo onaj koji je zapisao u kod života: i rođenje i smrt.

• Taj korak nas odvaja od zemaljskog života i dijeli nas od ljudi.
• Tada prestaje hodanje u tijelu.
• Prestaju naši poslovi, nedovršene nade, prestaje sve ono što čovjek planira.

Draga Ano,
Prošla si mnoge faze života, i sad kad si upravila sve svoje u život, Bog te poziva u onaj drugi život. Još samo kojih petnaest minuta ranije, njemu si pjevala zajedno sa svojim kolegicama u crkvi, pa bih mogao reći: otišla si s ovoga svijeta pjevajući, pjevajući Bogu.

Šesnaesta nedjelja kroz godinu 2013 – c

Često smo u prilici razgovarati jedni s drugima.
Najčešće pričamo o onome što smo uradili, što radimo ili što namjeravamo uraditi.
Usput se uz kavicu pita: Što ima novoga?
A i odgovori su često šablonirani.
Rijetkost je čuti: „Danas sam mislio na tebe“, ili „Nedostajao si mi“, ili „Bilo bi lijepo da se češće vidimo“, ili „Ja te zaista cijenim i poštujem“.
U današnjem prvom čitanju iz Knjige Postanka, primjećujemo kako se Bog poput putnika svratio kod Abrahama, a da on to nije znao.
Razgovor je tekao ljudski i prijateljski.
Abraham pruža gostoprimstvo gostima i vjeruje gostima čak i ono što je gotovo nemoguće povjerovati.
„Dogodine u ovo doba vratit ću se k tebi i tvoja će žena Sara imati sina.“ (Post 18)
Vjera i povjerenje učvršćuje Savez  između Boga i Abrahama.
Razgovor je tekao spontano, jer su izgovorene riječi, bile riječi osnaženja, naklonosti i ljubavi, poput dobrog kruha.

• One su održale Savez.
• Abraham postaje blagoslov svome potomstvu i Praotac vjere.
• Održao je vjeru u Boga.

U drugom čitanju Sveti Pavao u Poslanici Kološanima govori:
kako želi živjeti samo za Krista.

• On je službenik Crkve, on u Kristu trpi za svoju Crkvu.
• On poganima objavljuje Otajstva Krista koji ih Spašava.
• On priopćuje kako su to izvori kršćanske radosti.

Za Pavla Isus je početak novog obraćenog života.
I on vozi, vozi naprijed.
Kao da želi reći: u životu se ne možeš voziti natraške.
Nemoguće je natraške živjeti a očekivati nadu života.
Čovjek mora naprijed. Iz dana u dan, iz godine u godinu.
I ne smije se čovjek zaustavljati, niti ga itko smije zaustavljati.
Božja Riječ koja se čuje otkriva čovjeka njemu samome i osigurava mu pravu slobodu.
Zbog toga navješćivanje te riječi izaziva protivljenje.
Tako nas Krist poziva da imamo udjela u njegovoj muci i našim iskušenjima daje otkupiteljsku vrijednost.
Istina, postoje mnoga raskrižja na tom putu. Susreću se različiti ljudi i stvari.

• Često se susreću ljudi koji su nalik oklopnim vozilima.
• A takvi se nikada ne miču s puta.
• Ostaju neprilagodljivo na svom kolosijeku.
• Često ti zatvore put i do živih i do mrtvih.

Ipak, Sveti Pavao poručuje kršćanima: motor  kršćanskog srca ne smije prestati raditi. I Krist je sve to imao na svom životnom Putu.
Čak je nosio i svoj vlastiti Križ na kojem će biti razapet.
A stalno je bio optuživan.

Petnaesta nedjelja kroz godinu 2013 - c

Božja Riječ, ove nedjelje počinje ovako:
„Poslušaj glas Gospodina, Boga svoga!
„Čuvaj zapovijedi njegove...“
„Obrati se Gospodinu, Bogu svome...“ (Pnz 30)
Braćo i sestre!
U našem životu postoje mnogi putokazi, kako oni vanjski, tako i oni koji su upisani u našem srcu i savjesti.
Među prve vanjske znakove su upute roditelja i odgojitelja, te kasnije život prate svi zakoni i propisi, koji su pomagalo našoj životnoj orjentaciji.
Kako se samo radujemo na bespuću nekom prometnom znaku koji nam govori gdje smo.
Vanjski znakovi nisu danas cilj našega razmišljanja.
Mi se vraćamo onima znakovima koje je Bog zapisao u našem srcu.

• Iako su oni ispisani i uklesani u kamen, ipak Božja Riječ zapisana je u našem srcu, u našoj savjesti, da ih vršimo.
• Taj zakon je nepogrešivi putokaz u našem životu.

U Knjizi Ponovljenog zakona vidimo, na kojim temeljima Mojsije utvrđuje Zajednicu Izraelaca. Uvijek je to upisani Zakon u ljudskom srcu: Ljubav prema Bogu i bratu čovjeku.
To je pravilo i putokaz života!
Stoga, želimo li osnovati bilo koju zajednicu: obiteljksu, župnu, sportsku, uvijek temelj te zajednice mora biti Ljubav.
To je svakome jasno. Bez ljubvavi nema života. 
Zašto je to tako važno?
Nisu rijetke situacije kada u zajednici, bilo kojoj, nastaju prepirke, svađe i napetosti.
Kod svih prepirki, jedno je uvijek zajedničko:  udaljavanje od Božjeg zakona upisanog u srcu, a ono je izraženo u sebičnosti.
Hoćemo svoje božanstvo, „zlatno tele“, bio je to sebični krik Izraelaca. Ali Mojsije razbija tu sebičnost i vraća Zajednicu na temelje Božjeg zakona.
Slične probleme ima i sv.Pavao.

• U svoje dvije Poslanice:  Galaćanima i Kološanima Pavao, utvrđuje Krista u ovome svijetu.
• U mnogim zajednicama postojale su snage koje su umanjivale značenje Kristova položaja u ovome svijetu.

Pavao jasno poručuje Galaćanima:

• Vjera u Krista jedini je put spasenja.
•  A onda u Poslanici Kološanima produbljuje vjeru u Isusa Krista.

Evo njegovih riječi: „ Krist Isus Slika je Boga nevidljivog, Prvorođenac svakog stvorenja... On je Glava Crkve; On je Početak, Prvorođenac od mrtvih...  - uspostavivši mir krvlju križa njegova -  izmiriti sa sobom sve, bilo na zemlji, bilo na nebesima.“  (Kol 1,  15-20)
Što bi Pavao naših vremena trebao razbiti, kao što je to u svoje vrijeme činio i Mojsije? 

Mjesečna Duhovna obnova za Župnu zajednicu - Adoracija 8.srpnja 2013.

Današnju duhovnu obnovu utemeljimo na onoj istini na kojoj je i Jakov, preotac naše vjere utemeljio svoju vjeru, molitvu i zavjet.
Čuje Jakov glas u svome snu: „Ja sam Gospodin, Bog tvoga praoca Abrahama i Bog Izakov.“
Nakon što se Jakov probudio od sna govori: „Zaista se Gospodin nalazi na ovome mjestu...“
I tada učini zavjet: „Ako Bog ostane sa mnom i usčuva me na ovome putu kojim idem, dade mi kruha da jedem i odijela da se oblačim, te se zdravo vratim kući svoga oca, Gospodin će biti moj Bog. A ovaj kamen koji sam uspravio kao stup, bit će kuća Božja.“ (Post 28)
Možda nigdje nije tako lijepo i stupnjevito prikazan put jedne ljudske duše do Boga kojemu se moli i čini zavjet.

• Taj put je životvoran i djelotvoran.
• Jakov se posvetio milošću Gospodina i odgovorio svojom djelatnom milošću.
• Ako ovaj životni put Jakova približimo životnom putu Marije, Majke Božje, gotovo na isti način odgovaraju na primljenu milost.

Oboje su crpili snagu svoga duhovnog napretka na snazi Gospodinovoj, kome kroz molitvu i zavjet prikazuju svoj život.
Aktivno su izgradili svoj odnos prema Bogu.

• Dan kojega mi danas slavimo zajedno s našom Majkom Marijom, treba postati djelotvoran.
• Svakog trenutka trebamo slijediti nadahnuće Duha Svetoga, koji je pastir naših duša, onda se i mi moramo uključiti u aktivni odnošaj s Bogom.

Tako jedino naš duševni život može doživjeti osobni susret s Bogom. A zbog toga smo  danas i došli tu. Susresti Gospodina i obnoviti svoj zavjet.
Neka naše riječi budu poput riječi Jakova, Marije ili Samuela: „Evo me Gospodine...“
Svima nama ovdje je drago reći: Bože volim te, Bože molim te!
Mi ustvari molitvom razgovaramo s Bogom.
Znamo o čemu su Jakov, Marija, Isus i mnogi drugi razgovarali s Bogom.
Nameće se pitanje: O čemu mi razgovaramo s Bogom?
Odgovor je jednostavan:
U molitvi su uvijek prisutne Božje stvari i stvari naše svakodnevnice.
I koliko nas danas ima, toliko je i naših osobni odnošaja s Bogom.

• Svi želimo uzdići svoj duhovni napredak prema Kristu, prema Bogu, ali uvijek s Duhom Svetim koji je pastir naših duša.
• Možemo to i jednostvnije reći: sadržaj naše molitve gotov  je uvijek i sadržaj našega života.

I to je dobro, molitva nas predstavlja Bogu kakvi smo i često donosimo odluku o promjeni svoga života.
To zovemo zavjet ili obraćenje.