Predsjednik Biskupske konferencije Bosne i Hercegovine i predsjednik Caritasa Biskupske konferencije BiH mons. dr. Franjo Komarica, biskup banjolučki, uputio je svoju Poruku za Nedjelju Caritasa koja se obilježava u nedjelju, 12. prosinca. Poruku biskupa Komarice prenosimo u cijelosti:

Dragi Kristovi vjernici,

kao podlogu za naše razmišljanje o temi u prigodi ovogodišnjeg obilježavanja Dana Caritasa na području naše Biskupske konferencije uzeli smo riječi iz poslanice apostola Pavla Galaćanima: „Nosite jedni bremena drugih i tako ćete ispuniti zakon Kristov“ (6,2).

Život kršćana ima svoj specifičan teret, svoje breme, koje je pojedincu često teško nositi samom. Taj teret, to breme, jesu sva razna životna opterećenja prouzročena subjektivnim ograničenostima i slabostima ili objektivnim sebičnostima i(li) zloćom.

Zato smo pozvani jedni drugima pomoći u duhovnim ili tjelesnim potrebama. To ćemo biti i u stanju, ako se trudimo ne ugađati samo sebi nego i našem bližnjemu na njegovo dobro, kako nas potiče isti apostol Pavao u svojoj poslanici Rimljanima (usp. 15,1).

Taj svojevrsni, nužni „izlazak“ iz sebe i „dolazak“ k drugome zorno nam je najprije vlastitim primjerom pokazao Bog. On je „izišao“ iz sebe i došao k nama svojim stvorenjima, na osobito učinkovit i prepoznatljiv način – u osobi svoga utjelovljenog Sina Isusa Krista. U Kristovu životu, nauku, trpljenju i smrti Bog nam je darovao samoga sebe, svu svoju ljubav. Svi smo mi Božjom ljubavlju obasjani i to svjetlo njegove ljubavi želi se nastaniti u našim srcima i iz njih biti djelotvorno za naše bližnje. Iako je utjelovljeni Sin Božji uskrsnuo i vratio se u slavu svog nebeskog Oca, on je također trajno u svojoj Crkvi, među nama na zemlji, u ljudskom obličju, da umnoži svoju ljubav na zemlji. On želi našim nogama prolaziti ovom zemljom, našim blagim očima i licem želi i danas obradovati mnoge, njihove rane želi poviti našim otvorenim rukama, našim neumornim koracima želi ići u potragu za izgubljenom ovcom, tj. svojom braćom i sestrama, našim smirenim glasovima i riječima On želi utješiti ožalošćene, poučiti neuke i neupućene, a opomenuti bahate i nadmene, koji zavode ili preziru ljude, zloupotrebljavaju ih ili iskorištavaju.

Kroz način našeg života On želi uvijek iznova pokazati svoju beskrajnu ljubav i prema svome nebeskom Ocu i prema nama, svojoj braći i sestrama na zemlji.

Ako nama Krist dariva svoju ljubav, mi smo dužni primiti je i biti mu zahvalni. Zahvalnost svoju mi ćemo očitovati u izvršavanju njegove jasne zapovijedi: „Ovo je moja zapovijed: ljubite jedni druge kao što sam ja vas ljubio“ (Iv 15,12). Isti Isusov apostol Ivan, koji nam donosi ovu jasnu Isusovu zapovijed, tumači u svojoj Prvoj poslanici kako se treba očitovati ta naša ljubav: „Ne ljubimo riječi i jezikom već djelom i istinom“ (1 Iv 3,18). Dakle, samo konkretnim djelima ljubavi, a ne sa samom knjigom Svetog Pisma, odn. Evanđelja i samim poznavanjem njihova sadržaja, mi kršćani možemo naviještati dragocjenu kršćansku poruku svojim suvremenicima i sugrađanima.

Te nas dužnosti, dobivene od našeg božanskog Učitelja, Vođe i Spasitelja ne može osloboditi nikakva životna situacija, nikakva politička ni gospodarska kriza, nikakav ovozemaljski „sporazum“ ili nesporazum između onih koji o nama odlučuju, kakav ćemo život provoditi.

Isus jasno i glasno reče za sva pokoljenja do sudnjega dana važeće, presudne riječi: „Što ste učinili jednom od moje najmanje braće, meni ste učinili“ (Mt 25,40). U tim riječima je sadržana garancija Božjeg blagoslova, koji je namijenjen svima, ako ga žele primiti.

Ove Isusove riječi trebale bi za nas značiti više nego sve odluke i naredbe svih ministarstava socijalne ili sigurnosne skrbi, više nego sva mudrost i znanje cijeloga svijeta. One nas trebaju poticati da neumorno tražimo mogućnosti, kako da iskažemo svoju ljubav Bogu u siromasima i potrebnima svake vrste, pod čiji lik se sâm Bog zaklonio. Jer ljubav – ako je prakticiramo – ujedno pokriva i mnoge grijehe – kako stoji u jednoj od starozavjetnih knjiga (usp. Izr 10,12). A svaki od nas mora priznati da je grješan.

Veliki i neumorni apostol ljubavi prema bližnjemu, nedavno preminuli svećenik i redovnik Werenfried van Straaten istinito je rekao: „S Nebom nema poštanskog prometa. Tko želi Bogu poslati svoje pismo, mora ga adresirati na čovjeka u kojem Bog stanuje“.

Apostol nas Ivan u svojoj Prvoj poslanici ozbiljno potiče na razmišljanje o istinitosti našeg kršćanskog života, našeg nasljedovanja Krista. On ovako veli: „Tko ima dobra ovoga svijeta i vidi brata svoga u potrebi pa zatvori pred njim srce – kako ljubav Božja ostaje u njemu?“ (1 Iv 3,17).

Kao članovi Kristove Crkve, Božjeg izabranog naroda Novog Saveza, ne bismo smjeli imati mirnu savjest, ako mislimo da je Crkva osiguravajuće društvo, gdje možemo biti sigurni da ćemo spasiti svoju dušu, a da se ne brinemo za druge, za svoje bližnje, ako u svojoj iskrivljenoj pobožnosti svoju ljubav ograničimo na svoj odnos prema Bogu koga ne vidimo, a zanemarujemo svoje bližnje koji su pored nas, i koji pod svojim teretima stenjući, vape za našom pomoći. „Jer, tko ne ljubi svoga brata koga vidi, Boga koga ne vidi ne može ljubiti“ veli apostol Ivan (1 Iv 4,20). Tko zapušta siromahe i nemoćne, taj stvara od Crkve jedan ekskluzivni klub, u kojem nema mjesta za one, u čijoj se patnji mogu vidjeti suze samoga Krista!

U svetoj euharistiji mi primamo živoga Krista pod prilikama kruha i vina. U siromašnima i potrebnima naše pomoći, koji kucaju na vrata našega srca, mi primamo također živoga Krista pod prilikama tijela i krvi. U oba slučaja je isti Krist, koji je Gospodar Neba i zemlje, Sudac svih nas. Poučio nas je kako će se na posljednjem sudu postaviti prema nama: Bio sam gladan, gol, nemoćan, bolestan, beskućnik, prognanik... (usp. Mt 25,34—46). On poručuje da nas neće kao svoje prepoznati, ako mi njega ne prepoznajemo među gladnima, nemoćnima, bolesnima, zapuštenima, osamljenima, prognanicima, potrebitima, obespravljenima, koji nemaju mogućnosti ni prava imati svoj dom i živjeti dostojno čovjeka kao djeteta Božjega.

Ne dozvolimo sebi da nam se to dogodi! Imamo sigurno dovoljno prigoda u svom životnom okruženju, u svojoj župnoj zajednici. Naše životno opredjeljenje treba biti dragovoljno, svakodnevno stavljanje sebe na raspolaganje da drugome pomognemo, ne iz nekog koristoljublja nego iz ljubavi da budemo na usluzi drugome. Dragovoljac, kao Kristov nasljednik, Kristov učenik trudit će se da bude sličan samome Kristu koji je svojim primjerom pokazao da je došao na ovu zemlju služiti nama ljudima. Zato dragovoljac – volonter – u Crkvi ima za prijatelja i Isusa i svoga bližnjega, kojemu pomaže u njegovim životnim poteškoćama.

Dragovoljci nisu u župnoj zajednici samo oni, koji su službeni članovi župnih pastoralnih ili ekonomskih vijeća, nego i oni koji se rado – dragovoljno i bez očekivanja plaće – odazivaju u djelovanju naših župnih i biskupijskih Caritasa, u raznim udrugama i zajednicama vjernika koje se – hvala Bogu – osnivaju u sve većem broju naših župa. Posebno želim istaknuti sve veći broj dragovoljaca među mladim kršćanima, što je za svaku pohvalu! Da djelovanje kršćanskih dragovoljaca po našim župama bude što učinkovitije nužno je da se oni međusobno povežu, da održavaju redovne susrete, da se međusobno informiraju i što bolje organiziraju za činjenje dobrih djela ljudima u potrebi. Naravno da nije dovoljno biti danas dragovoljac, a sutra više ne. Dok god možemo – a braće i sestara u potrebama bit će uvijek i svugdje – mi se trebamo truditi dragovoljno im pomagati – u iskrenoj i ispravnoj kršćanskoj solidarnosti, u traženju i nalaženju konkretnih učinkovitih načina za ublažavanje njihove bijede, za ispravljanje nepravde ako ih ona tare, za afirmaciju njihova ljudskog dostojanstva. Trebamo ih ne sažalijevati, nego im pomoći da i oni sami sebe pomažu koliko god mogu, da ne klonu duhom i padnu u beznađe.

Nalazimo se u svetom vremenu Došašća, naše duhovne priprave za najradosniji kršćanski blagdan – Božić. U ovom smo vremenu svi pozvani dublje i iskrenije razmišljati o svom osobnom i zajedničkom poslanju u našem životnom okruženju, o svojoj dužnosti da unosimo među naše bližnje Duh ljubavi, poštovanja, razumijevanja, praštanja i djelotvorne nade.

Zato, ako je potrebno, otvorimo još šire svoja srca, kako bi se u njih mogla u što većoj mjeri naseliti Božja ljubav i kako bismo bili i sami istinski sretni i druge oko sebe obdarivali svojom ljubavlju i srećom.

Tako će nam biti i ovo vrijeme Došašća i dragi blagdan Kristova Utjelovljenja – Božić doista sretni i blagoslovljeni, a što Vam – također u ime Caritasa naše Biskupske konferencije od srca i želim. (kta)