Četrnaesta nedjelja kroz godinu  2012 – b

Kako polako odmičemo  od svetkovina  kada smo slavili  Božansku objavu priopćenu po Isusu Kristu, sada u liturgijskom vremenu Kroz godinu utvrđujemo kršćanski stav prema Objavljenim božanskim istinama.

• Kršćanski stav jest VJERA, ali vjera utemeljena na BOŽANSKOJ OBJAVI.
• Kršćanin ne vjeruje u NEŠTO, nego vjeruje u NEKOGA.

Osobni odnos, odlučno je istaknut.
Biblija, od početka do kraja, ima samo jedan cilj, objasniti tko je za nas Isus.
Osoba Isusova je glavni sadržaj Evanđelja.
Zato Evanđelist Marko kaže:
„Ispunilo se vrijeme, približilo se Kraljevstvo Božje... činite pokoru i vjerujte Evanđelju“ (Mk 1,14)
U Evanđelju je živi Bog koji nam se želi objaviti po Isusu Kristu.
A evo jednog događaja iz kojeg se vidi tko je Isus Krist.
„Isus primora učenike da uđu u lađu i pred njim otplove na drugu obalu, dok on otpusti narod.
Kad otpusti narod, uspe se na goru, u samoću, da se moli. Još je uvečer ondje bio sam...“
Ali lađica je upala u valove suprotnog vjetra i o četvrtoj noćnoj straži učenici su ugledali nekoga kako hoda po moru.
„Preplašiše se i rekoše: Sablast!“ 
Bio je to vapaj uplašenih.
A Isus im odmah reče: „Odvažni budite! Ja sam, ne bojte se!“
Petar mu odgovori:
„Gospodine, ako si ti, naredi mi da dođem k tebi po vodi!“
„Dođi!“ Reče mu.

• I krenu,  i hoda Petar po vodi, ali dođe sumnja  i  poče  tonuti.  
• Čuje se vapaj: „Spasavaj, Gospodine!“  

Isus pruži ruku: „Malovjerni zašto si posumnjao?“
Kad uđoše u lađicu, prestade vjetar.  A oni što bijahu u lađici padoše preda nj njičice, govoreći: „Ti si uistinu Sin Božji!“
Više je nego očito da svijest o vlastitoj slabosti, često rađa sumnju i strah.
Čovjek je čudno biće, ne želi biti u dvojbi, nego sigurno biće, da uvidi, a ne da vjeruje.

• Sigurnosti bez Boga nema.
• Bez Boga čovjek tone u more ovoga svijeta, u ponor vlastitog razmišljanja, u bezdan očaja, kruži oko samoga sebe.

Ovo je prava  slika ljudskog života bez Boga, života bez vjere.

13.nedjelja kroz godinu 2012.- b

 Veličanstvena Objava u Knjizi Mudrosti:
„Bog nije svorio smrt niti se raduje propasti živih. Već je sve stvorio da opstane, i spasonosi  su stvorovi svijeta, i u njima nema smrtonosna otrova... Jer Bog je stvorio čovjeka za neraspadljivost  i učinio ga slikom svoje vlastite naravi. A đavlovom je zavišću ušla smrt u svijet i nju će iskusiti oni koji njemu pripadaju.“
Grijeh je uzrok smrti i za grešnika fizička smrt ujedno i duhovna i vječna.
Sveti Pavao u poslanici Rimljanima  (5,12-21) govori o smrti koju je uveo grijeh, te prvom Adamu, grešniku, suprostavlja novog Adama Spasitelja.

• Ako već postoji neka veza između grijeha i tjelesne smrti, to nije prvotni Božji naum.
• Bog je čovjeka predodredio  za besmrtnost.
• Naše uskrsnuće jest naum Boga Oca. (Misal)

Ovdje se krije rješenje vječnih pitanja:
Zašto nam valja trpjeti? Zašto moramo umrijeti?
Evo kako to veličanstveo Psalmista pjeva i moli u Psalmu (30):
„Veličam te, Gospodine, jer si me izbavio
i nisi dao da se raduju nada mnom dušmani.
Gospodine, izveo si mi dušu iz Podzemlja,
na rubu groba ti si me oživio.“

Zato Sveti Pavao ispovijeda da je: „Krist umro za naše grijehe po Pismima“ (1 Kor 15,3)
Ovo po Pismimina valja gledati  kao  ispunjenje  ranije Objave.
Jer on je predan „po odlučenu naumu i promislu Božjem“, kako to govore Djela apostolska ( 2,23)
Sveti Petar ispovijeda svoju apostolsku vjeru u Božji naum spasenj riječima:
„Ta znate da od svakog ispraznog načina života, što vam ga oci namriješe, niste otkupljeni nečim raspadljivim, srebrom ili zlatom, nego dragocijenom krvlju Krista, Jaganjca nevina i bez mane. On bijaše doduše predviđen prije postanka svijeta, ali se očitova na kraju vremena radi vas“ ( 1Pt 1,18-22).
Predajući svoga Sina za naše grijehe, Bog očituje da njegov naum o nama jest naum dobrohotne ljubavi koja prethodi svakoj zasluzi s naše strane  (I Iv 4,10).
Prihvaćajući svojim ljudskim srcem ljubav Očevu za ljude, Isus ih je „do kraja ljubio“ (Iv 13,1).
Lijepo to kaže Sveti Pavao:
„Po milosti Božjoj, na korist svakog čovjeka, on je okusio smrt za sve“ (Heb 2,9).
Ili u Poslanici Efežanima Pavao govori kako je Isus sišao u donje krajeve zemlje: „Koji siđe isti je onaj koji i uzađe“ (4,9-10)
Da Isus Krist može osloboditi od grijeha i smrti one koji vjeruju u njega on ukazuje na svoj vlastiti život. 

Draga braćo misnici, draga braćo i sestre,

Slaveći ovu Svetu Misu, proslavljaljući rođenje Ivana Krstitelja, koji je patron ove Župe i zavjetni dan, upravo bi želio uputiti riječ, kako sam i na početku Mise rekao, koja će pomoći, da rastemo u vjeri, da se utvrdimo u  vjeri, da se utješimo u našoj vjeri. Da upravo ohrabreni  i utješeni smjelo pođemo u našu svagdašnjicu.
Svaki čovjek jeste u Božjem planu. Bog  za svakog čovjeka ima svoj plan. Na poseban način vidmo da je Božji  zhtjev bio kod rođenja Ivana Kristitelja i kod ostvarenja njegovog plana. Roditelji mu nisu odredili što će u životu biti. Kod rođenja mu svi postavljaju pitanje: što će od ovoga djeteta biti? Možemo reći za svako dijete, tako i mi kada smo se rodili, nitko nije znao što će od nas biti. Ovdje kaže Evanđelje: „Ruka  Božja je  bila nad njim“.
Nad svakim od nas jeste ruka Božja. Svi smo mi u Božjoj ruci!
Dobro se sjećam iz svoga djetinjstva kad smo proživljavali neke teške trenutke. Kao dijete sam se prepao, što će od nas biti? A otac mirno kaže, kao da se ništa ne događa: „Sinko svi mo mi u Božjoj ruci!“ Mene je to utješilo. Taj osjećaj da nismo mi odbačeni, zaboravljeni, nego  smo u Božjoj ruci. Ali je važno da svatko od nas prepozna, što od nas Bog očekuje, zašto nas je stvorio na ovaj svijet, i koji je smisao našega života?
Divim se Ivanovoj vjeri. Njega nije imao netko odgajati u bogosloviji u teologiji, da se sprema za ovo proročko poslanje. Otišao je u pustinju, i tamo pokoru čini. Mi bi ljudi rekli pobudalio, što se obukao u nako divlju kožu. Jer mi tako reagiramo. Čim nije kako svi rade, odmah je poludio. A on se tamo s Bogom sprema  za svoje poslanje. Izgleda da se u prirodi najbolje može Boga naći, i s Bogom kontaktirati. Zato je naš težak, seljak, obrađujući zemlju imao jednu sigurnu vjeru. To nije bila vjera teologije, nego vjera gdje je on u prirodi Boga susreo, Boga doživljavao, i vidio je da ga Božja ruka prati.
Tako  Ivan Krstitelj dolazi na rijeku Jordan i glavna mu je uloga pripraviti narod na dolazak Mesije, Spasitelja, Isusa Krista. Glavna  priprava je obraćenje. A obratiti se  znači, odreći se krivi navika i opredijeliti se za dobro, za Božji put, za spasenje. Upravo kako smo molili u zbornoj molitvi. Nas Duh Sveti vodi putem dobra. Istina, uz ovaj dan rođenja Ivana Krstitelja, brojni se istinski ispovijede. Prije toga učine i pokoru, bilo post, bilo koju drugu žrtvu.
Vidio sam je jučer kako brojni pješače. Kroz pješačenje po ovakvoj vrućini žele upravo učiniti pokoru da ih priprave na skrušenu ispovijed, a onda i obavljanje zavjeta.
Ivan Krstitelj dakle i danas obavlja svoju ulogu. On poziva na obraćenje, poziva da se odreknemo zlih navika. Nije dovoljno reći ja se kajem za grijehe. Nećemo se odreći grijeha dok se ne odreknemo krivih navika. Ne srljajmo gdje je grešna prigoda i grešna napast. Zato njegova poruka obraćenja i danas je poruka  tako živa i prisutna.
Sinoć sam to činio na rijeci Vrbas, a danas to ovdje činim uz rijeku Bosnu. Kao da čujemo Ivanovu poruku s rijeke Bosne, poruku obraćenja.

Devetnica Svetom Ivi 2012 – osmi dan

Ne svjedoči lažno protiv bližnjega svoga. (Izl 20,16)
Biblija svjedoči: Bog je vrelo svake istine. Njegova riječ je istina (Iz 8,7). Njegov je zakon istina (Ps 119).
Budući da je Bog „Istinit“ (Rim 3,4) članovi njegova Puka pozvani su živjeti u istini.

• U Isusu Kristu očitovala se sva Božja istina.
• „Pun milosti i istine“ (Iv 1,14), on je „svjetolost svijeta“ (Iv 8,12), on je Istina“.
• „Ni jedan koji u njega vjeruje, ne ostaje u tami“.

Slijediti Isusa, to znači živjeti „Duha istine“ (Iv 14,17) kojega Otac šalje u njegovo ime i koji uvodi u „svu istinu“ (Iv 16,13).
Svoje učenike Isus uči bezuvjetnoj ljubavi za istinu:
„Vaša riječ neka bude:Da, da – ne, ne“ (Mt 5,37).
Čovjek naravno teži  k istini. On ju je dužan častiti i svjedočiti.
Ljudi ne bi mogli živjeti zajedno kad ne bi imali međusobnog povjerenja, tj. ne bi govorili istinu jedni drugima.

• Sam Isus Krist pred Pilatom proglasuje da je „došao na svijet da dade svjedočanstvo istini“ (Iv 18,37)
• Djela apostolska govore kako kršćanin treba imati besprijekornu savjest pred Bogom i pred ljudima.

Oni moraju biti svjedoci Evanđelja, riječima i djelima.
Sveti Pavao kaže: Kristovi učenici su „obukli novoga čovjeka stvorena po Bogu u pravednosti i svetosti istine“ (Ef 4,24).
Odbacivši laž, oni treba da „odbace od sebe svaku vrstu zloće i svaku vrstu lukavštine, licemjerja, zavisti i svaku vrstu laži i  klevetanja“ (1 Pt 2,1).
Za svaki neosnovan sud, ogovaranje ili klevetu kršćanin teško griješi protiv Božje zapovijedi.

• Laž je pogubna za svako društvo, ona potkapa povjerenje među ljudima i razdire tkivo društvenih odnosa.

Drugi vatikanski sabor ističe u svom dokumentu Ad gentes:
„Svi kršćani, gdje god živjeli, dužni su ... primjerom života i  svjedočanstvom riječi, očitovati novoga čovjeka kojega su kršćani obukli i jakost Duha Svetoga koji ih je po potvrdi ojačao.“

• Sveca kojega slavimo, Svetoga Ivana Kristitelja, za istinu je podnio i Mučeništvo.
• Ne samo da je dao svjedočanstvo o Kristu nego i svjedočanstvo za  istinu ispisanu u Božjim zapovijedima.

Bog je zaista svoje ljubljeno biće čovjeka zaštitio u svih sedam zapovijedi.
Tko otkrije ovaj smisao Božanske ljubavi prema čovjeku, cijenit će i sadržaj svoga života.