Osmi  siječanj, zavjetni je dan i privi u godini takve prirode.

Gomila ljudi oko Isusa. On ih je pozvao sebi. Htio ih je imati oko sebe. Poklonio im je svoje povjerenje.

Bilo je tu sasvim različitih naravi: ozbiljni i vedri, jednostavni i visoko obrazovani, bojažljivi i odvažnih, oni koji pate i oni koji su zdravi, mali grešnici i veliki grešnici, vjernici i sumnjičavci, mladi i stari, muževi žene, menadžeri i priprosti ljudi.

Promotrimo li pak  ljude iz današnjih čitanja izbliza: Ivana Krstitelja, Petra i Jakova, Ivana apostola, zapazit ćemo da ne manjka sjena križa.

Znam, ljude treba hrabrit, jačat, podizati, ali prije svega im se mora reći istina. Ona jedina oslobađa čovjeka.

A istina glasi: na koga Bog položi svoje ruke, taj je pozvan na put križa. Bog svoje ne štedi. Tko odluči tražiti Kristovu blizinu, mora biti svjestan i pitanja: Je li spreman piti ovaj kalež sa mnom. Tko god želi biti njegov učenik, taj neće biti pošteđen križa.

Tu je najsjajniji uzor Marija.

Bila je potpuno predana Božjoj volji. Bila je bez sjene grijeha. Za nju se kaže da joj duša mora biti sprema na bol. Dakle Krist nas nije otkupio od patnje, nego od očaja. Zar je Krist rekao: U svijetu ćete imati uspjeha i uživanja. Naprotiv, u svijetu ćete imati tjeskobu.“Tko hoće biti moj učenik, taj neka svaki dan uzima svoj križ i slijedi me.“

Zar je rekao: Šaljem vas kao vukove među ovce. Ne, nego kao ovce među vukove.

Dakle i sam što je učio, životom potvrđuje. Što je Krist proživio to su njegovi proživljavali poslije njega.  Ali je velika istina: „Bit ću s vama u sve dane“.. „Ne boj se stado malo“…

Tu se razvilo snažno povjerenje sve do danas.

                                                                                                                                            Župnik