Misa bdjenja - propovijed doc.dr.sc.Željka Tanjića 

Crkva obično slavi dies natalis, rođendan svetaca, posebice mučenika, na dan njihove smrti. To nije slučaj samo s Blaženom Djevicom Marijom i Ivanom Krstiteljem. Crkva slavi i njihov zemaljski rođendan. I pored Kristova rođendana jedino Ivanov rođendan nalazimo opisan u Evanđeljima i cjelokupnom Novom Zavjetu. No, sličnostima tu nije kraj. Isusov rođendan slavimo 25 prosinca, a Ivanov 24 lipnja, jer kako Luka svjedoči njegovo se rođenje dogodilo šest mjeseci ranije. Ove sličnosti imaju i simboličko značenje. Na dan u koji slavimo Kristovo rođenje slavio se dan sunca pobjednika, a 24. lipnja je dan kada dan počinje biti sve kraći.

Tko je Ivan?

 On je Kristov prethodnik u rođenju, poslanju i smrti. Na početku njegova života je njegova majka, starica koja nije mogla imati djece, Elizabeta. I njegov otac Zaharija bio je u odmakloj dobi. Oboje su pili pravedni pred Bogom, Jahvini siromasi, oni koji žive od pouzdanja u njega. Za Boga njihova starost, njihovo siromaštvo nije prepreka. On traži otvorenost, iščekivanjem, vjeru. Ivan se poput Isusa rađa naviješten od anđela zato dobiva ime koje znači „Gospodin je milostiv“.

Ivan je svjetiljka koja svijetli i rasvjetljuje mrak, ali se i povlači pred pobjedonosnim svjetlom Isusa Krista. On je svjetiljka pripremljena za Spasitelja. (Ps 132; Iv 5,35). On je onaj koji se treba umanjivati da bi Krist mogao rasti. (Iv 3,30).

Ivan i Isus su suvremenici. Jedan i drugi su dar Izraelu i svijetu. Čini se da su Evanđelja dijelom paralelna izviješća o Ivanu i Isusu. Evanđelja govore o njihovom začeću, rođenju i životu. Obojica su posebni, drugačiji i po stilu i djelovanju, po govoru i izgledu, ali su obojica povezani i ujedinjeni nečim puno dubljim i važnijim. Pozivom i odlučnom zauzetošću za Kraljevstvo Božje.

Ivan u svom poslanju djeluje odlučno, neustrašivo, sa žarom koji ne dopušta odlaganje. Viče, gotovo galami. Jednom je nogom u Starom, a jednom u Novom Savezu. Veliki je prorok koji svojim životom i primjerom poziva na obraćenje i pokoru. Skroman i snažan istovremeno. Ne žali se na okolnosti, vrijeme, nepovoljnu društvenu i političku, a i osobnu situaciju. Ne uzmiče pred protivnicima i ne sklapa trule političke kompromise.Prisutan je u javnosti i ona od njega očekuje, svaku njegovu riječ i s pozornošću promatra njegove geste. Čini se da nema neku posebnu pobožnost i duhovnost, ali zato ne trpi nepravdu, ugnjetavanje i licemjerje. Stiče mnoštvo neprijatelja.Zbog ljubavi prema istini biva lišen života.

Kao da mu nedostaje Isusove mirnoće, tankoćutnosti, finoće. Spremnosti da se ne gasi stijenj što tinja i da se ne lomi trska koja se ljulja. Ponekad su tako suprotni. Ivan i Isus. A zapravo se nadopunjuju.

Koliko bi Pismo, a i život Crkve bili siromašniji bez ovoga velikoga čovjeka. I zanimljivo je vidjeti kako je u liturgiji i ikonografiji prvoga tisućljeća Crkve Ivan gotovo uvijek prikazivan u zajedništvu s Marijom. Njih dvoje tvore dvije dimenzije Crkve, na temelju njihove uloge i mjesta u povijesti spasenja. Njih dvoje predstavljaju dvije okosnice života Crkve, dvije okosnice razumijevanja Krista i njegova poslanja, dvije kristološke okosnice. I Marija i Ivan nam pomažu da doživimo Kristovo poslanje u povijesti u jedinstvu različitosti.

No, u drugom je tisućljeću Ivanovo čašćenje umanjeno. Marijino je uznapredovalo. Stvorena je distanca mjeđu njima. Gotovo do neprepoznatljivosti. Distanca koja u sebi nosi opasnosti za krivo razumijevanje samoga Isusa Krista i njegovog poslanja. Stoga je današnja svetkovina važna jer nam svjedoči o središnjoj važnosti Ivanove osobe za razumijevanje Isusa Krista i njegovog poslanja. Ivan nam svjedoči da je važno ne samo pobožnost nego i djelovanje. Ne samo nježnost, nego i odlučnost. Ne samo promišljanje, nego i briga za svijet. Potrebno je zalaganje. Imati snage izložiti se i preuzeti rizik i odgovornost i Marija je nosila i razvijala u sebi te dimenzije. Ali na drugačiji način. Kao što i kod Ivana ima puno toga marijanskog. A u Isusu su obje te dimenzije našle svoj potpuni izričaj.

Stoga bi trebalo više isticati Ivanov lik i njime prožimati marijansku duhovnost i pobožnost. Jer Ivan nas poziva da kao Crkva, kao kršćani današnjega svijeta budemo poput njega. Poput njega trebamo pripremati put Kristu i svjedočiti da je on Put. Poput njega se trebamo djelujući umanjivati jer u središtu nije naš ja, naša vizija, naše shvaćanje nego poziv i poslanje. Koje nas poziva da ne propovijedamo sebe nego Krista.

Ivan nas uči da prije nego li se suočimo s trgom, s javnim životom, sa svime što čini život zajednice i u tom zajedništvu odgovornost služba, treba zaći u pustinju, povući se na ono mjesto na kojemu smo potaknuti govoriti s Bogom, staviti sebe pred sebe i dosegnuti one suptilne titraje u čovjeku, koji progovaraju autentičnim iskrenim i poniznim stavom pred čovjekom i životom.

Prema Pavlovim riječima, u antiohijskoj sinagogi, o čemu nam govori drugo čitanje, Ivan najavljuje završetak svojega poslanja: „ Nisam onaj za koga me vi držite.“ U trenutku kada ljudi pogrešno u njemu prepoznaju Mesiju odlučno se usprotivio: „ Za mnom dolazi onaj kojemu ja nisam dostojan odriješiti obuće na nogama!“ Ivan ostavlja ili, bolje, stvara prostor za drugoga. Čitav prostor. Za sebe ne ostavlja niti djelić toga prostora. Svoj identitet izriče riječima: „Ja nisam.“ Mi ljudi obično govorimo drukčije i riječima i ponašanjem; govorimo „ja jesam“, osvajajući prostor, kupujući ga, tražeći ga za sebe i time pokazujemo svoju moć na ljestvici društvenoga ugleda. I danas vrijedi onaj koji jest netko i nešto.

Ivan je rastao, postajao zrelijim do te mjere da je sposoban nestati, maknuti se, smanjivati se, njegovo je poslanje pripravljati put, ali u njemu se ne nalazi težnja ni nastojanje da sebe stavi na prvo mjesto, te tako niti osvajanje popularnosti. Ivan zna da je jedini način pripravljanje puta Kristu maknuti se u stranu onome koji dolazi. Ivan, nakon što je susreo Isusa, od trenutka kada u pustinji spoznaje svoj životni put, postaje britki mač, oštra strijela, glas koji uznemiruje savjesti, jer samo uznemirene savjesti postaju otvorene za Božji govor. Koliko li u životu treba hrabrosti, poniznosti, molitve i ljudskosti da se može ponoviti riječ Ivanova:

„ Nisam onaj za koga me držite.“ U današnjem svijetu u kojemu toliki žele biti netko, njegov glas progovara: ja nisam. Želio bi da i među nama u Crkvi postoje oni koji će tako govoriti i živjeti. Ne treba nam napuhanih proroka koji traže karijeru, koji postaju navjestitelji sebe samih, proroka koji zaboravljaju da se njihovo proročanstvo ne treba odnositi na njih.