Čovjekov je život ne ostvariv bez drugoga.

I nije dobro da živi sam.

I tu se krije ljepota života.

Prvi koraci spoznaje svijeta u prostoru rođenja, radosno obvezuju čovjeka, raduj se sine svome rodnom kraju.

Tu su oni, koje posljednje želimo zaboraviti. Oni, gotovo vječno, ispunjaju čežnju našeg srca.

Tu su i oni, koji su među prvima ušli u krug naše životne radosti.

Isus je svoje učenike, kad su ušli u krug njegove radosti,  nazvao prijateljima.

 I kad Petra  pita: „Petre, voliš li me?“, utvrđuje to prijateljstvo. Znao je Isus da je teško ustrajno i nesebično voljeti.

Tragom ovakvih spoznaja, svećenik u svom životu stječe  prijatelje, koje posljednje želi zaboraviti. A to su njegovi učenici. Još ako mu se dogodi, da ti učenici postanu i svećenici, tada nastaju duhovne spone ovisnosti i ljubavi.

I to se meni dogodilo. Obično, učenici dolaze učitelju, ali i učitelj mora nekad krenuti u pohode svojim učenicima.

U tom aktivnom prijateljstvu, dana 30. lipnja stigoh u pohode svome učeniku, svećeniku, salezijancu Kajić Josipu.

A on je na službi u Zadarskoj nadbiskupiji, župa Arbanasi.

Svaki je susret prijatelja dirljiv, jer umnaža višestruko životne radosne trenutke.

Sve poznato,  odjednom postaje sve uzvišeno poznato.

Ispunja se čežnja našeg srca. Utvrđuju se duhovne spone ljubavi.

Refleksija prošlosti, svojim zrakama, umiva sadašnjost.

Sadašnjost postaje takva, da sama priča svoje želje.One će se uskoro pretvorit u budućnost. Samo nakon tri dana moje pustinje, želja je postala sadašnjost. Opet smo zajedno.

 Neugašena žar, nakratko pali oganj  novi želja.

Za mjesec dana opet se vidimo u prostoru radosti, gdje je i počela.Josip dolazi k nama.

Lijepa je to škola prijateljstva.U njoj smo uvijek i učitelji i učenici. 

                                                                                                  Matija