Devetnaesta nedjelja kroz godinu 2010. Adoracija i mjesečna duhovna obnova

Poruka današnjih čitanja, daje snagu budućega, obećanoga.

U knjizi Mudrosti vjernici prije Krista učvršćuju svoju nadu budućega, sjećajući se snažno onoga što im učini Gospodin.

Najljepši Božji čin koji im je iskazan, jest jutro u  kojem im je dana sloboda.

Zato Psalmista pjeva:

“ Blago narodu kojemu je Gospodin Bog, narodu koji on odabra sebi za baštinu…!

Naša se duša Gospodinu nada, on je pomoć i zaštita naša.“(Ps 33)

Iz toga povijesnog događaja izbavljenja, nikla je snažna nada i pouzdanje u obećano.

To je bila Starozavjetna zajednica nade.Odabrana baština.

Pogledajte!

Iz događaja križa i uskrsnuća ponikla je Crkva kao zajednica nade.

To su ljudi, koji žive uzdajući se u Boga, idući u susret obećanoj budućnosti.

To su ljudi, koji znaju:

Bog, naš Otac, ljubio nas je u svojoj milosti „dade trajno ohrabrenje i dobru nadu“ (2 Sol 2,16)

Crkva je upravo domovina nade.

Onog trenutka kad smo se odlučili biti član Novozavjetne zajednice nade,

mi se nismo odlučili smo za vjeru u Raspetoga i Uskrsnuloga Gospodina.

U istom dahu mi smo se odlučili: na ljubav prema svima.

Prema umornima i iscrpljenim ljudima, koji su često izloženi depresiji i rezignaciji.

Prema onima koji su smrvljeni tempom života i svakodnevnom bukom.

Prema onima koje muče pretjerani zahtjevi i brige, bolest i očaj.

Da bi se proširila radost i nada, a time i blagoslovljen život čovjeka,

ljudi čekaju nečije srce kao ulog.

Klimu našega ljudskog života neće poboljšati brbljavost i fraza o reformi društva i       života.

A upravo to grlato naviještamo. To nije nada budućega, još manje  ispunjenje obećanoga.

Prava nada ima opstanak samo onda, ako se ljudsko djelovanje ne odvoji od Boga.

Istina je, da bolno osjećamo granice svih radosti.

I, ako zastupamo mišljenje da se sa zemaljskim životom sve svršava, taj postaje grobar           nade.

A tko prihvaća od Boga obećanu budućnost, taj posjeduje radost isčekivanja.

Ništa ne može vjerniku oduzeti taj predokus radosti.

To je vjernikov veliki cilj. To je njegova nada. To je temelj njegove vjernosti.

Zato Isus kaže: „ Ne boj se stado malo: svidjelo se Ocu vašemu dati vam Kraljevstvo… Neka vam bokovi budu opasani i svjetiljke upaljene, a vi slični ljudima koji čekaju gospodara..“ (Lk 12, 32-34).

Svatko dakle od nas mora ići svojim putem Bogu. Mora bdjeti.

Na tom putu do Boga, do obećanoga, do ispunjena nade, mi imamo posrednika Isusa.

Mi imamo posrednicu Blaženu Djevicu Mariju.

Zato i govorimo:“Zdravo Marijo milosti puna“

Mi dobro činimo što ostajemo u Njezinoj blizini, da bi smo putem naučili izraziti svoj JA pred Bogom.

Sin koji je u blizini tolike milosti, ne može propasti.

Zato i danas molimo Marijo, budi sestra našeg vjerovanja,

budi nada nama koji smo još na putu,

budi hodočasnica s nama na putu vjerovanja u obećano.

Nekada je teško biti ustrajan u vjeri. Lako nam je vjerovati kad ide sve dobro.

Za čas sve stavljamo u pitanje kada nadođu iskušenja.

Svi smo to doživjeli u svom osobnom životu.

Novozavjetna zajednica ima cilj pred očima:

Krista koji je ustrajao u svojoj muci i postigao slavu uskrsnuća.

Iskušenja ne smiju obeshrabriti naše vjerovanje, već ga samo učvrstiti.

Bog nas nikada ne zaboravlja. Ističe sv. Pavao u poslanici Hebrejima.

Župnik