Rano ujutro 9.  listopada 2010. krenulo  je osamdesetak hodočasnika put Marije Bistrice.
Razne  dobne skupine  priliče jesenskom kolažu boja.
Bilo je tu radosti i molitve, priče i dosjetki.
Prva naša postaja, na kojoj susrećemo i naše susjede i župe Globarica, tik je pred Zagrebom. Odmor i doručak dobro su došli.
A onda još sat vožnje do zagrebačke Zagore.
Na njoj se, iza zmijastog puta, prostrla lijepa Marija Bistrica.
U samom dočeku imali smo radost susreta s našim patrom Slavkom Slišković, a nešto kasnije i vlč.Marinkom Mrkonjić. Vremena dovoljno, tek je 9,45 sati. Netko će na ispovijed i molitvu. Netko u kraću šetnju po svetištu i tako sve do 11 sati. Oglasiše se bistrička zvona i procesija krenu. Puk Božji iz cijele Bosne polako se rasprostrije poljanom Ivana Pavla.

            Svečana procesija i pozdravi dobrodošlice, osvježiše one koji su prvi put ovdje. Prolomi se i glas Kardinala Puljica, vrhb. nadbiskupa. Sveta Misa, uz zborno pjevanje pjevača žepačkoga kraja, sve više poprima duh čvrstih i snažnih vjernika, jer poljana odjekuje.
Jasne i glasne poruke Kardinala učvrstiše ono, što već stoji čvrsto. Ponos predvoditelja istjecao je iz povremenog oduševljenog glasa.

 Evo nas Tebi Majko Božja.

Slavljeničko  liturgijsko slavlje potraja do 1,30. Neka, bilo je lijepo!
Iza kraće pauze za ručak, Isusov križni put nas opet okupi. Baš onako hodočasnički sve do brda Kalvarije. Krivudava rijeka kipjela je od želje da se stigne upravo do cilja.

Cilj je Križ Kristov.

I tu smo, pomalo umorni tijelom a snažnI duhom, uvidjeli kako vrijeme iskazuje ljepotu onom brzinom kojom smo i mi punili svoje duhovne baterije.
Uz pjesmu Majci u zavjetnoj crkvi, pucaju i obećanja, eto nas Majko Božja Bistrička, opet dogodine.
Divan je to osjećaj, kad ponovo krećeš kući pun lijepih utisaka.

                                                                                                                                    Župnik