23. lipnja 2012. - Misa bdijenja u čast Sv.Ivanu Krstitelju u našoj župi

Ovo je piknik Riječi Božje, susret s Gospodinom. Možda ne zvuči nešto svečano, možda nije Bog zna što za ovakvu prigodu. Ali kaži nešto jednostavno, nešto što razumijemo. Nešto što volimo. I na kraju krajeva što smo došli ovdje nego blagovati. Što smo došli ovdje nego se družit. Što smo došli ovdje nego susresti, suretati. To smo došli. Zbog toga možemo reći piknik. Možemo reći to da naš susret ne mora biti uštofljen, ne mora biti težak.

Braćo i sestre, pokušajmo uz pomoć Riječi Božje shvatiti ono što nam Gospodin danas želi reći. Naime Gospodin u ovome trenutku ima nešto za svakog od nas, Gospodin u ovome trenutku govori o tome za svoje srce i traži drugo srce kako bi njemu govorio. Stoga brate, ako imaš nekih poteškoća, sumnji, ako je ovo blisko tvome srcu stani na tren i otvori dušu svoju i dopusti Gospodinu da ti priđe, da pokuca na vrata tvoga srca, i da nježno i polako uđe.

Čuli smo Evanđelje, ove Mise bdijenja. Evanđelje koje govori o tome kako je Zaharija, svećenik,  imao ženu Elizabetu, i kako je to bila jedna skladna i lijepa obitelj, koji su živjeli bezprijekorno, po zapovijedima i odredbama Gospodnjim. On je bio svećenik, a ona je bila sveta i dobra žena. Poslušna, vrijedna domaćica, i sve su radili kako je trebalo raditi, i samo su živjeli kako je trebalo živjeti. I opet jedna velika poteškoća u životu, nisu imali djece. A toliko su željeli djecu. Bože moj, zašto? Zašto jedna obitelj koja je tako divno i lijepo živjela svoj život nije mogla imati taj dar djece. I kako je bilo po običajima toga vremena,  možda još uvijek i naših vremena, djeca su bila znak blagoslova Božjega. Što si više djece imao značilo je da te Bog više blagoslivljao. Danas  skoro  u mentalitetu ovoga svijeta dijete je teret, šteta, dogodilo se.  Jao što ćemo sad? Evo Elizabeta i Zaharija to su željeli i za to su se molili. Za to su prikazivali žrtve. Svaki put kad bi dolazio u hram to im je bilo  na pameti.  Nije bilo jutra i večeri da nisu molili za djecu, ali je došla duboka starost. Došao je kraj njihovih lijepih dana. Došao je trenutak kraja nekim lijepim stvarima, šesdeset, sedamdeset, osamdeset, što sam proživio, proživio,  nema više što. Što ćemo više. U tom trenutku Gospodin ih pohodi. Ono što su oduvijek tražili, čak i danas su tražili,  On ih pohodi i u tom trenutku želi realizirati ono, zašto su se toliko molili. I vas Zaharija, moli da obavite ono što ste u životu već nekoliko puta obavljali. Naime dopalo ga je te godine da uđe u svetište, u jedan dio hrama gdje su mogli ući jednom godišnje svećenici. I u tom trenutku čuje glas Gospodnji preko anđela. Glas koji govori: Zaharijo, ne boj se Zaharijo. Ne boj se Zaharijo, jer Gospodin je čuo tvoj glas, jer Gospodin je čuo tvoje molitve. Ne boj se! I sada počinje onaj drugi monolog koji smo čuli u Evanđelju. Dobit ćeš sina! Elizabeta, tvoja žena dat će ti sina. Mislim da je za Zahariju susret s anđelom već bio šok. Eto žena moja, starica, dobit će sina. Prvo strah,  pa onda nevjera.  Ali anđeo se ne da smesti. Nego govori i dalje ono što je Gospodin pripravio za njega. I kaže:  zvat će se Ivan!  To jest dar Božji! Bog dariva, Bog daje nama i to se dogodi. I znamo dalje priču.

Ali Evanđelje večeras  staje,  i onda kad  on prestane govoriti u Evanđelju. Znamo što se događa kasnije. Znamo da se Zaharija ne može oduprijeti svome strahu. Znamo da Zaharija ne može, ne uspijeva vjerovati. Jedan svećenik koji je godinama molio Boga za to, kad su prošle te godine,  kad više nije osjećao snagu u sebi,  kad je mislio da je već sve došlo kraju, kad  Gospodin napokon dođe k njemu. On više ne vjeruje. I znate li što se događa?  Kako Zaharija nije povjerovao Riječi Gospodnjoj,  on ostaje mutav. On više ne govori. On više nema što reći. Nema komu reći. Gospodin ga je pohodio. Gospodin je prišao njegovom životu. Objavio se i rekao: „ Evo me Zaharija! Ne boj se rodit će ti se sin.“ On ne vjeruje i ostaje mutav.

Braćo i sestre, možete biti kršten, možete biti svećenik, fratar, salezijanac ili časna sestra, možemo,  a da smo mutavi, a da nemamo što reći, a da smo prazni,  ispražnjeni, jer u našem srcu i našem životu ne živi riječ Božja. I naše brige su druge brige. Naše brige su samo ovozemaljske. Samo se zato brinemo i ne vjerujemo Gospodinu koji govori nama. Danas, sada i u ovome trenutku, Gospodin se obraća svakome od nas. A naš strah, naša ideja,  naša vjera i nevjera su jače od Boga. Što Gospodin može?  Može još jedanput potiho proći pored našeg života i pričekati za neku novu priliku. Dar Božji, ime Ivanovo znači to. Dar Božji, dar Boga od Boga, za koga,  za nas. Braćo, prihvatimo dar Božji koji on svaki dan stavlja pred nas. Koliko zla vidimo oko sebe? Koliko muke i boli oko nas ima? Naravno da ima. Ali zar je sve tako i samo tako? Zar zaista moramo vjerovati televiziji i novinama, i onome što drugi kažu? Zar nas zaista to treba mamiti?  Koliko to moramo gledati za onima što imaju drugi, voze mercedes, imaju posao, imaju mnogo toga. Zar je to ono zašto trebamo živjeti?  Gospodin kuca  na moja vrata i danas i večeras i ako me nađe nespremnog, ako me nađe kao onaj koji ne želi vjerovati, što ću ja reći. Što mogu dati drugome, ako me Gospodin  traži?  Apsurd je taj da kršćanin može biti kršćanin, biti kršten, da svećenik može biti svećenik, a da šuplje govori, prazno govori, ne daje ništa.  Zašto,  jer ništa nema, jer ništa ne traži. Ali braćo i sestre, moramo još jedanput  čuti bez obzira na to što Zaharija ne vjeruje, bez obzira na to što svećenik ne dprihvaća riječ, bez obzira na to što kršćanin ne živi kao kršćanin,  bez obzira na to, Gospodin djeluje,  Gospodin je prisutan, Gospodin je blizu. I moja nevjera, i moj grijeh,  i moja slabost neće zaustaviti Boga koji dolazi k nama. Neće! Neće Gospodin odustati od svojih darova za svoj narod. Neće! To znači da ako i mi često u našim grijesima i slabostima samo radimo protiv Gospodina, Gospodin svejedno dolazi. Gospodin svejedno djeluje. Gospodin svjedno dariva svima nama. Zbog toga, brate i sestro još jedanput otvori svoje srce: nemoj vjerovati  strahu, nemoj vjerovati grijehu, nemoj vjerovati svojoj slabosti.

Dok sam prolazio tamo gdje smo išli blagosloviti vodu i vatru, taknuo sam borovu grančicu i zalijepila mi se smola, nešto malo sam oprao, ali još uvijek se osjeti. Tako je i s grijehom,  otiđeš na ispovijed, kažeš Gospodine oprosti, ali ostane nešto, Bog mi je oprostio, ali ja sam još uvijek naklonjen grijehu i opet ću pasti, ali Gospodin me oprao, Gospodin pere,  ali ono u meni nešto što  je griješno,  što je slabo, tjelesno, samo ljudsko, ostaje. Gospodo, braćo,  sestre kome mi vjerujemo?  Našem grijehu, glupostima, slabostima ili  Gospodinu  koji danas dolazi.

Tko su proroci? Čuli smo jedno prekrasno čitanje iz proroka Jeremije. Jedna od najpoznatiji slika i poziva kaže: Prije nego što te oblikovah, ja te znadoh. Ja te posvetih. Ja te pozvah. Prije nego što smo se rodili, Gospodin je svakoga od nas znao, nije samo za Jeremiju pravilo, svakoga od nas, razumijete što to znači. Za Gospodina mi nismo jedno krdo, nismo jedan broj, nismo jedno pleme, nismo jedan narod, mi smo pojedinci, osobe, za Gospodina mi smo uvijek u osobnom odnosu. Zbog toga, gledajmo Ivana. Ivan prst Božji, pogledajte sliku na zastavi. Prst Božji. To su proroci. Proroci nisu oni koji nama predviđaju budućnost, ili koji sve znaju, treba znati, ne nisu to. Proroci su osobe koji su prijatelji Božji, proroci su osobe koji traže Boga. Proroci  su osobe koje vole Boga. Proroci su osobe koje slušaju Boga. I onda pomažu  svojoj braći i sestrama da bi prepoznali Božju prisutnost u našem životu. Ima li danas proroka?  Ima li još uvijek proroka? Ima! I to obilno, obilato oko nas. Kad jedna obitelj otvori svoja vrata, vrata svoje kuće, jednom djetetu koje je napušteno, a onda prihvaćeno i usvojeno u obitelji, evo ti proroka. Kad jedan mladić i jedna djevojka odluče dio svoga vremena darovati za druge kako bi volontirali, da bi pomogli nekom starci ili starici. Ima proroka. Kada čovjek posveti svoj život ne samo za sebe, nego i za druge. Eto ti proroka. Koliko oko nas ima proroka? Hvala ti Gospodine na tome.

Sveti Ivan Krstitelj, najveći od svih proroka onaj koji svojim prstom nije samo upirao u put i u smjer nego svojim prstom upirao u Gospodina. Pokazao je Gospodina, pokazao je Jaganjca Božjega koji oduzima grijeh svijeta. A sad shvatite ovo malo, Ivan je na međi između prvoga i Drugoga zavjeta. Između onoga što je bilo prije i poslije  Krista. U čemu je bit svega toga, što je bitno, što je važno, Znate li što je važno za Ivana?  Važno je za Ivana da je susreo Gospodina. On je susreo Isusa. I to mijenja njegov život. On susreće Isusa. Što je bitno u našem životu? Znate li vi da se može biti kršćanin, da se može biti svećenik, a da još živimo u Starom zavjetu. Nasukani na obrede, na zakone, na tradicije i običaje. Još uvijek se može živjeti u Starom Zavjetu, nema Novoga Zavjeta bez susreta Isusa koji je živ, koji je prisutan, Nema Novog zavjeta, nema novoga života. Nas neće spasiti zakoni. Nas neće spasiti obred. Naše molitve i žrtve neće nas  spasiti. Spasit će nas samo Gospodin Isus, koji je živ i prisutan, danas, ovdje u ovoj zemlji, u ovoj župi, u ovoj obitelji, u mome životu.

Braćo i sestre ne vjerujte grijehu, ne vjerujte slabosti, ne vjerujte tami, vjerujte svjetlu, svjtlu živom koje je prisutno među nama. Povjerujte to da vam se ne dogodi kao Zahariji, da molimo, molimo, tražimo, tražimo, idemo na Svete Mise, trudimo se, mučimo se, patimo se ko budale. Da nam se to ne dogodi, a onda kad Gospodin dođe na taj dan, na način na koji ja nisam očekivao, na način na koji ja nisam mislio, kad pokuca na moja vrata, da se ne dogodi da ga odbijem. Zašto mi se sviđa Ivan, zašto mi je tako poseban? Gledaj, Ivan je čovjek koji je  imao svoj mentalitet, koji imao svoje grijehe i svoje slabosti, i živio na svoj način. Čovjek koji u zatvoru čuje svašta o Isusu. I zante što kažu o Isusu? Kažu da ide na večere zajedno s grešnicima, kažu da se druži s pogrešnim ljudima, kažu svašta o Isusu. Svašta! I onda Ivan čovjek koji traži, i čovjek koji sumnja, čovjek koji se pita, pa što je to? Je li taj Isus Mesija ili trebamo čekati nekoga drugoga. I pita se, i šalje svoje učenike Isusu. I što mu odgovara Isus, što nama odgovara Isus?  Kaže Isus:  ispunila su se obećanja. Gluhi čuju, hromi hodaju, slijepi vide, siromasima je naviješteno Božje Kraljevstvo. Na te riječi Ivan povjeruje. Ivan je čovjek koji hodi, koji sumnja, čovjek koji traži.

Braćo i sestre mi smo ti isti ljudi. I mi imamo naše sumnje i naše poteškoće. I mi nismo savršeni i mi imamo svoj mentalite i poteškoće, svi do jednog. Svi mi pomalo sumnjamo, sumnjamo u čovjeka koji pošten nije, sumnjamo u ženu kako se ponaša kakvo je njezino razmišljanje, sumnjamo u dijete i na kraju sumnjamo i u Boga. Ali tražimo, tražimo i zato budite neumorni tragači. Tragači za Božjom milošću koja je prisutna među nama. Ivan koji je izgubio svoj život pomalo na glup način zato što nije zašutio kad je trebalo šutjeti. Ej ti što živiš u grijehu, jer si oženio ženu koja je već žena drugoga. Zbog tih riječi taj prorok je bio zatvoren. I zbog ljubavi, sulude osvete jedne žene odrubljena mu je glava.

Braćo i sestre, ne dopustimo da u crkvi nedostaju Proroci. Ne dopustite da Crkva zašuti kako smo na početku govorili, zato što ne prihvaća riječ i ne živi riječ. Danas je u ovom svijetu koji ide u krivom pravcu, u ovom svijetu koji je poludio, zbog ovog ili onoga, činimi mi se da je Crkva samo ta koja viče i govori, ono što je pravo i što nije. Ono što je po Bogu, što je po ljubavi, ono što je po životu. Samo Crkva, ali Crkva nije Papa, Crkva nije župnik, Crkva smo ti i ja. Mi smo Crkva, i zbog toga ne možemo šutjeti. I zbog toga ne možemo skrivati, i nekom drugom ostaviti to. Dopustimo Gospodinu,  da nam po zagovoru  Svetoga Ivana Krstitelja pomogne da i mi budemo prst. Prst prema Gospodinu koji je prisutan i živ među nama. I zbog toga preispitajmo se, jesmo li susreli Gospodina. Tražimo li Gospodina? Kakve su naše Svete Mise nedjeljom. Je li to obred ili je to zaista živi susret. Ivan je dao svoj život zbog čistoće ljubavi. A mi, jesmo li spremni dati svoj život, u najtežim situacijma za čistoću ljubavi? Pomozi nam Gospodine! Po zagovoru ovoga velikoga Sveca, jedinog sveca Katolička crkve kojem slavimo i rođenje i smrt. Zamolimo Gospodina da nam bude na pomoći, kako bismo mogli prihvatiti njegovo milosrđe i dar koji nam daje. Hvala Gospodinu, slava Gospodinu na svemu onome što je činio i čini za nas. Ali budite spremni i otvorite svoje srce prema Božjem milosrđu.