DOBRODOŠLI NA WEB STRANICE ŽUPE LUG-BRANKOVIĆI
VRHBOSANSKA NADBISKUPIJA!

Naslovna Župna događanja NEDJELJA CARITASA - 16. PROSINCA 2012.
NEDJELJA CARITASA - 16. PROSINCA 2012.

Poruka predsjednika Caritasa BKBiH za Nedjelju Caritasa – 2012
Gledajte: čovjek se opravdava djelima, a ne samom vjerom.
Jer, kao što je tijelo bez duha mrtvo, tako je i vjera bez djela mrtva
(Jak 2,24.26).

Draga braćo svećenici, dragi Kristovi vjernici,
„Godina vjere“ u kojoj se – kao članovi Katoličke Crkve nalazimo, poziva svakog od nas da ne samo obnovimo i produbimo svoje znanje o glavnim istinama naše vjere, nego da sebi posvijestimo veliku i prevažnu istinu, koju nam je navijestio sam Isus Krist, a onda i njegovi apostoli. Ta istina u najkraćem obliku glasi: „Vjera bez djela je mrtva“, kao što je to naglasio i apostol Jakov u svojoj poslanici (usp. 2,17.26.), a što smo uzeli kao moto ovogodišnje poruke i razmišljanja na „Nedjelju Caritasa“.

„Nedjelja Caritasa“,  koju obilježavamo, svake godine na 3. nedjelju Došašća jedna je od prikladnih prigoda da ispitamo i svoje znanje o nužnosti djelotvorne vjere i da sebe upitamo: je li moja osobna vjera doista djelotvorna.

U našoj zajedničkoj poslanici na početku „Godine vjere“ mi smo biskupi uzeli sebi za zadaću da ćemo tijekom ove godine zajedno sa svima vama, članovima naših nad/biskupijskih zajednica, posvješćivati i službeni nauk naše Crkve, koji se nalazi u Katekizmu Katoličke Crkve.

Kad Katekizam govori o čovjeku pojedincu i i ljudskom društvu, on naglašava da svaki „čovjek – uz osobni poziv na blaženstvo, kao bitnu sastavnicu svoje naravi i svoga poziva, ima i društvenu dimenziju. Svi su ljudi pozvani k istoj svrsi, samome Bogu. Ljubav prema bližnjemu neodjeljiva je od ljubavi prema Bogu“ (KKC, 401). Govoreći o nužnosti ljudske solidarnosti, Katekizam ističe najprije da solidarnost „izvire iz ljudskog i kršćanskog bratstva“. Onda tumači da se ona „izražava ponajprije u pravednoj razdiobi dobara, u pravičnoj plaći za rad i u zalaganju za pravedniji društveni poredak. Krjepost solidarnosti ostvaruje i uzajamnost duhovnih dobara vjere, koja su još važnija od onih materijalnih“ (KKC, 414).

Naš život protječe u vremenu, koje nam je dodijeljeno, da ono što svaki od nas posjeduje, učinimo ne samo za sebe nego i za druge što korisnijim i tako ujedno doprinesemo općem dobru čovječanstva. Naša je zadaća kao Kristovih učenika i suradnika da u svome životu dadnemo konkretni oblik, izgled djelima naše vjere, naše nade, naše ljubavi, naše radosti, naše istinoljubivosti, naša pravednosti, naše miroljubivosti, jer prema svim tim vrijednostima čezne svako ljudsko srce. U svjetlu kršćanske poruke i kršćanske vjere, mi trebamo znati da je naš život na zemlji vrijeme milosti Božje, u kojem nas naš Stvoritelj stavlja na kušnju i ispituje naše srce i dušu u svakodnevnom ispunjavanju zadaća koje ima i naša vjera i nada i ljubav. Ako naša vjera ne prožima naše djelovanje, onda je ona beskorisna za naše spasenje; ona je mrtva. Naš narod veli: vjera bez djela je kao zdjela bez jela. Vjernici bez življene i djelotvorne vjere su zapravo živi mrtvaci. Takvima će se  Gospodin, koji će, kako je obećao, doći kao Sudac obratiti: „Nosite se od mene, nikada vas nisam poznavao“ (MT 7,23), iako se oni kao kršćani kite njegovim imenom i njemu se obraćaju s „Gospodine“!

Što će taj isti Gospodar svega stvorenog, pa i svakog od nas – tada reći nama? To nam ne može niti smije nikako biti svejedno!

Nama je dobro poznato da svaki čovjek za svoj život potrebuje materijalna i duhovna dobra. Također lako možemo uočiti da jedni trebaju više jedno, drugi drugo, a treći i jedno i drugo. Svaki od nas možda i za sebe može reći da je on u usporedbi s nekim drugima siromah. Ali, ako ja znam da ima – čak i u mojoj životnoj sredini – ljudi koji daleko više oskudijevaju nego ja, onda to meni kao kršćaninu ne može niti smije biti svejedno, i ja nemam pravo samo tužiti se na svoju situaciju. Posjedovanje određenih duhovnih ili materijalnih dobara jest obveza i prema sebi i prema drugima. Nije dovoljno da samo neki materijalni dar udijelim nekome tko je u potrebi, kako bih umirio svoju savjest. Onaj, koji je u nevolji treba puno više nego samo taj moj materijalni dar. On želi da ga ja kao osobu uzmem ozbiljno, da se pobrinem za njegovu konkretnu situaciju, da se zauzmem za njega. Svaki takav čovjek je čovjek kao i ja i zato ga ne smijem prepustiti da sam rješava svoje probleme, jer ih on redovito neće sam moći riješiti. Takva naša braća i sestre trebaju našu pomoć, našu naklonost i skrb.

Upravo je to područje djelovanja gdje se i naši župni Caritasi, biskupijski Caritasi ili Caritas naše Biskupske konferencije još više moraju angažirati svojim ustrajnim, nenadomjestivim i sustavnim radom. Caritas, kao organizirano djelovanje naših crkvenih zajednica, mora ispunjavati tu svoju zadaću u senzibiliziranju i izgrađivanju savjesti svih naših vjernika katolika, kako bi svakome od njih bilo jasno kako Kristovo Evanđelje i kršćanska vjera nalažu da je bezuvjetno nužno biti osjetljiv za druge, i drugima se – prema svojim mogućnostima posvetiti, sa sviješću da svaki takav postupak ujedno doprinosi rastu i plodnosti kršćanske vjere, vjerodostojnosti nas kršćana u našem životom okruženju i ostvarenju općeg dobra.

A kad je u pitanju sudjelovanje nas katolika u ostvarenju općeg dobra, Katekizam nas ovako poučava: „Svako, prema svome položaju i ulozi, sudjeluje u promicanju općeg dobra poštivanjem pravednih zakona i prihvaćenjem zaduženja za područja u kojima je osobno odgovoran kao što su skrb za vlastitu obitelj i zalaganje na vlastitome poslu. Nadalje, koliko je moguće, građani moraju aktivno sudjelovati u javnome životu“ (410), osobito u „poštivanju i promicanju temeljnih prava ljudske osobe, u razvijanju duhovnih i vremenitih dobara osoba i društva, u izgradnji, čuvanju i promoviranju mira i sigurnosti za sve“ (408).

Nauk naše svete Crkve je jasan: svi smo mi ljudi stvoreni na sliku i priliku Božju. Svi smo pozvani na život vječni. Radi svih nas ljudi i radi našega spasenja jedinorođeni Sin Božji Isus Krist sišao je s Nebesa, utjelovio se i postao čovjekom, našim bratom po tijelu. To slavimo na najradosniju našu svetkovinu – Božić. Svi smo mi bez razlike djeca jednog nebeskog Oca i svi međusobno braća i sestre u istom Isusu Kristu. Blaženi papa Ivan XXIII. rekao je: „Bog nije ljude stvorio kao neprijatelj, nego kao braću i sestre.“ To je temelj jednakosti i prava na punu ravnopravnost svih ljudi i svih naroda.

Ako bi se ta nauka stvarno provela u djelo – barem kod nas katolika pa i kršćana u našoj zemlji – onda bi se sigurno pružila kvalitetna pomoć u pravednom rješavanju naših domaćih mnogobrojnih aktualnih društvenih i gospodarskih problema. Nema nikakve dvojbe da današnja politička, socijalna i gospodarska bijeda u našoj zemlji ima mnogo uzroka. Ali, glavni je uzrok otpad mnogih naših sugrađana od Boga, ili nedovoljno poznavanje objavljenog i među nama prisutnog Boga – Čovjekoljupca i nedovoljne naše suradnje s njime, čak  i od strane nas, koji tvrdimo da u njega vjerujemo.

Ako je tako, ne mora tako biti! Poduzmimo – uz Božju pomoć – svi mi, svaki najprije kod sebe, da bude više vjerodostojnosti u našem kršćanskom imenu i našem ponašanju, pa će nam i život biti sadržajniji, ispunjeniji, sretniji i za vječnost plodniji. A proslavljanje Božića, Rođenja našeg Spasitelja i Spasitelja svih ljudi, bit će nam istinitije i radosnije. Amen!

Banja Luka, 10. 12. 2012.

 

X Franjo Komarica, biskup banjolučki,
predsjednik Caritasa Biskupske konferencije Bosne i Hercegovine

 

Copyright © 2009 Župa Lug - Brankovici. Sva prava pridržana.

PC Projekt
?>