Propovijed dr.TOME VUKŠIĆA, biskupa i vojnog ordinarija
23. lipnja 2013.

Svaka zajednica ima svoje velikane: spominje i časti.
Crkva također ima svoje velikane: svece koje Crkva ne časti zato što su ostvarili neka velika djela nego zato što su izvršili volju Božju u svome životu.
Upravo to je kazao Ivan Pavao II. za dr. Ivana Merza.
Međutim, današnjega sveca nije Crkva proglasila velikim, nego sam Bog Isus Krist: „Zaista kažem vam, između rođenih od žene ne usta veći od Ivana Krstitelja“ (Mt 11,11)
Općenito govoreći, netko može uživati glas velikog, zaslužnoga...

• Po vlastitom sudu, u svojim mislima.... To redovito završava tako da imate pred sobom vrlo ohola čovjeka koji je „pun sebe“, kao napuhani mjehur sapunice.
• Po mišljenju drugih ljudi... Ponekad je to istina, ali vrlo često su takvi sudovi posljedica laskanja i potrebe, „sitnih duša“ da se dodvoravaju.
• Po Božjem rasuđivanju .... Uvijek je to neprevarljiv sud.

Veličina Ivana Krstitelja nema ništa zajedničkog s njegovom umišljenošću ..... Jesi li ti Mesija ili drugoga da čekamo?.... Poslije mene dolazi Mesija, a ja nisam dostojan ni obuće odriješiti na njegovim nogama....
Ivan nije mnogo držao ni do mišljenja drugih ljudi. Njemu se nije moglo laskati.... Niti se on kome dodvoravao. Da jest, ne bi završio kako je završio.
Ivanova veličina sastoji se u tome što je htio biti i bio „sluga Božji“, koji je pripravljao put koji treba Bog doći među ljude, koji je pred Bogom ponizno znao biti „drugi“, koji je kao propovjednik propovijedao Boga a ne sebe.
Drugi proroci su najvaljivali budućega Mesiju koji treba doći. Apostoli su ga navješćivali nakon što su ga upoznali. Ivan se smješta između drugih proroka i apostola. Ivan ga je jedini pokazao: „Evo Jaganjca Božjega. Evo onoga koji oduzima grijehe svijeta.“
I naše svjedočanstvo o Isusu ne može biti samo uopćeno. Mora biti na Ivanov način: Moramo ga pokazivati drugima. Svojim životom: skladom života i vjere.

Ivan je primjer propovjednika koji je herojski iskren i hrabar, a pri tomu ga je uvijek vodilo vrhovno dobro: spasenje ljudi. I mi se moramo brinuti za spasenje drugih. Čak i opomenom, ako  drukčije ne ide.
Ivan je ponizan i samozatajan propovjednik Mesije: „Nisam ja onaj za koga me vi držite. Nego za mnom dolazi onaj komu ja nisam dostojan odriješiti obuće na nogama“. I mi danas moramo shvatiti da u Misi među nas dolazi Onaj koga je Ivan navijestio, komu nismo dostojni obuće odriješiti, to jest komu nismo dostojni biti ni robovi.
Ivan je kazao: „On mora rasti, a ja se umanjivati.“ Odnosi se to prije svega na ulogu u pvijesti spasenja koju je imao Ivan u usporedbi s ulogom Isusa Krista. Ali, treba primijetiti kako se simbolično blagdan Ivana Krstitelja s današnjim datumom smjestio u razdoblje kad se dan počinje smanjivati, dok je Isusov rođendan smješten u vrijeme kad dan počinje rasti.
Ivan je primjer propovjednika koji voli Boga, koji voli ljude. Međutim, Ivan je primjer gotovo izumrle vrste propovjednika koji hvale dobro i prozivaju zlo, i njihove nositelje imenom i prezimenom.
Nije se bojao ni kralja Heroda koji je bio uzeo Herodijadu, ženu svoga brata Filipa.... Znamo da mu je zbog toga odsječena glava i donesena na pladnju Herodijadi koja je to tražila nakon što je njezina kćer Saloma svojim plesom zadivila Heroda.....
Sveti Ambrozije. „Tako je Prorok platio plesačicu“.
Crkva je uvijek imala sličnih Ivanu Krstitelju.... Sv. Ivan Zlatousti....
Sveci. Škola svetosti, primjeri za nasljedovanje, svima nama je nadahnuće kako bi prisutnost Boga u ovome svijetu mogla rasti. Ivan: „On mora rasti, a ja se umanjivati“ (Iv 3,30)
Ljudska veličina sastoji se u osjećaju malenosti pred Bogom: jedinim, velikim.
Problem ovoga svijeta sastoji se ponajprije u tome što je pun lažnih „bogova“; nas sistnih, čangrizavih, zaljubljenih samo u svoje.....
Svaki kršćanin trebao bi biti „pismo Božje“ uopćeno drugim ljudima.
A svi bez obzira na službe koje obavljamo, moramo raditi ono što nam je Providnost Božja namijenila, i na mjestu na kojem jesmo. Mi se spašavamo tu gdje jesmo, u svojim selima na svojim radnim mjestima, u svojim obiteljima, u Žepču, u Lug Brankovićima. Tu nam je biti „pismo Božje“ i sluge Bogu i ljudima. Tu nam je vršiti zadaću.