Župne aktualnosti Dobročinitelji i donatori Dobročinitelji i donatori za 2006 - 2007g.
| Dobročinitelji i donatori za 2006 - 2007g. |
|
U poslijeratnim godinama svoje prijateljstvo i kršćansku djelotvornu ljubav diljem Bosne živjela je obitelj Heriberta i Ursule Hölz. Ovoj župnoj zajednici bila je osobita čast biti njihov domaćin. Sretni smo što se tako razvilo i prijateljstvo. Od lokalnih darovatelja izgradnju škole svojim darom, osim naših župljana koji godinama podržavaju razne projekte, izgradnju škole podržali su sljedeći: Donatori za 2006. godinu
Donatori za 2007. godinu
Za djecu iz Pačje škole i vrtića donatori za 2006. godinu su sljedeći;
Za sve učinjeno iskreno svima HVALA!
PRIJATELJI U GOSTIMA
15. travnja samo što se spustismo u kotlinu najavljeno iznenađenje. Gospađa Uršula i Heribert Hoelz na svom Emausu stigli prijateljima. Radost pozdrava, razmijeniše se radosni pozdravi pa svečana večera s upaljenim svijećama. Uskrsno ozračje još traje. Svi smo radosni i veseli. Pričaju se stari doživljaji još od 1994g. pa ovamo. Ah ta zemlja Bosna…. s tisuću čudesa. Tko će je razumjeti, kad je i njeni ukućani ne razumiju. A nekad je reko jedan Srbin:“Nad Bosnom može sjati samo srpsko sunce i stolovat samo srpski bog.“ Možda je to tako, evo ti ga na 50%. Ali što je onda ovdje vascijeli svijet: UN, EU, SAD, pa cijeli Istok, a Sunca nigdje nema. Svima zima, valjda zbog toga što nam na slamku pregledaju krvnu krupu. Bog da im dušu prosti, kad blagodarit ne znaju, a možda i znaju? Tko će ih znati. A možda i neće. Gore oni nabrojani, možda zbilja nešto i rade, jer ostalo još onih 50%. Pa da …. ,još će se oni patit, a nama je lijepo. Cirkus imamo, samo još fali kruha…. A kako nas je krenulo, svi vele i toga će biti…. E pa hvala im, kad su tako i mudri i dobri…. Kad se oni ne crvene, i nije ih stid, nek se barem naši obrazi zarude. Zbilja je bilo tako,bi večer pa jutro, dan drugi. I u njemu svašta bi, samo Vam rijet ne mogu. Drugi ću put. Bitno je da Vi mene razumijete…. Baš kao i moji Prijatelji, sve razumiju, a opet se moraju pravit da ništa ne znaju. Zato se mi izljubi smo i rasta smo, uz poklik Ales gut“““, a oni nama doviđenja…. E pa doviđenja….. i Vama…. Dragi moji Prijatelji….
23. listopad 2007. BLISKOM PRIJATELJU, A TAKO DALEK PUT ! Jutro je, a vrijeme neposlušno. Puno pakiranja i opet ne znam jesmo li sve upakirali. Na licu je san koji se sanjao. Misli neposlušne, a kosa na glavi svojim čuperkom leluja na jesenskom hladnom vjetru. Sunce se jutros izgubilo. Čempresi u parku uznemireni, a misli polako sele tamo daleko starom Prijatelju. Krenusmo…. ! Oni koji ostaju rekoše sretno, a oni koji odlaze treptavim glasom Zbogom. Osjetio sam kako sve arterije biju, svi živci titraju. Odjednom sve se dalo na put. Cvili vjetar od brzine, dok svećenik i vjernik slažu molitvu na mokroj cesti. Osjetih snažnu zaštitu tihe anđeoske svetkovine. Zrijem tako za jednu ljubav koju nosim tamo daleko, kao da sam zvan za viša neka djela. Zagreb…. Podne…. Tražimo za prijatelje uz srce i neki Dar. Opet ugledah pravo naličje života. I dok tako hodamo tražeći Dar, razbi se dan kao prozor na crkvi i popadaše zvijezde. Večernja je ura. Neba nije bilo, samo kiša pljušti. Raširih ruke na molitvu, a kosti zaprštaše kao led. Zaspao sam. U meni sve isčeznu. U neko doda noći osjetih kako me misli umaraju. Ja osluškujem i ne čujem ništa do kiše i vjetra. Nisam ni slutio da umijem ovako u noći ići polako i čekati trenutak anđeoskog pozdrava, kada ponovo krećem ….. Sada nas je troje…. Župnik Matija,Slobodan Pešorda i Lucija. Drugi je to dan. Putujemo i ne sjećam se više duboke noći. Ženski je smijeh ujutro odnosio sve u zaborav kao vjetar jesensko lišće. Napuštamo Lijepu našu. Ulazimo u zemlju u kojoj nam pogledi graničara naliče suncu što tupo sja iza neke stare kupole. Sva sreća pa je jesen tako svečana…. Odlučio sam ne satirati se brigom. Zbunjuje je šum brzine. Već smo u kolijevci stare Monarhije. Ništa osobito, dokle moje oko seže vode me misli sve do Boga koji stvori sve ove ljepote. Pitam se samo, tko mi daje ta velika viđenja, zar ne On. Iako je hladno, grijem se na suncu svojih suputnika. Tako su veseli, a moje oskudno sjećanje sve polako prebire. Brzo smo ušli u zemlju našeg Prijatelja. A sada, tek put je dug. Sunce se u podne rađa, po zakonima strpljive prirode. Iza nas je ostao nov snijeg u šutljivoj bjelini. Umor me u san baca. Zaspao sam bespomoćan i skrušeno molim Boga da mi pomogne i pošalje mir i svjetlo na moje putove, da me vodi i utješi. Probuđen gledam kako se crvenilo gubi, a sunce sve zlatnije. Velike su frankfurtske ptice u zraku, a brzo su se pomolile nebrojene žice rurske regije. Kada to sve čovjek vidi preostaje mu još samo umrijeti. Ali ne, valja početi. U ime Božje valja početi. I tako prođe naše putovanje. Mi smo stigli u Duisburg i Neukirchen. A tu je naš Prijatelj. _____________________________________ VELIKA LJUBAV ZA PRIJATELJE I NJIHOVA DJELA Čekaju pred vratima …. U trenutku osjetih neizmjernu ljubav za ljude i njihova djela. Neizmjerna sreća ljudskog zagrljaja. Glas zatrepta, a na očima osjetih još malo sjaja na veselima. Večera je…. S daleka kao s neke barke pričamo o onima tamo i nama ovdje. Za nama je padala noć, te krenusmo na spavanje. Ostavismo Heribaerta i Ursulu. Nas dvojica put Duisburga s dragim prijateljima Wolfgangom i Elfi, a naša suputnica osta u Neukirchenu odmah prek puta kod Reinera i Uršule. Imali smo posebnu čast dobiti divne domaćine. Na oči se tako blaženo spustila noć i neki anđeoski mir. Osvanulo drugo jutro…. Vidjevši promjene oko sebe, zatrepta želja u meni , a mi smo opet svi skupa na pikantnom doručku. Oči su mi bile čudno umivene, lišen svega što je iza mene, a ispred mene čežnja za ovim i sad… Krenusmo u obilazak Grada na obali Reine i Ruhra. Osjeća se snaga čeličnog grada. Mnogo toga raste, umire ali sve hoće više i bolje. Osjetih potrebu vidjeti i kulturu življenja u carstvu mrtvih. Odista sam pritisnut utiskom. Pomoli smo se zajedno na grobu roditelja naših prijatelja. Tada mi se oči zagrijaše i kao da vrcaju iskrama hvale za ovu djecu koja nas prate. Osjetih neki mir, i kao da mi se nikuda ne žuri. Meni od svega što vidjeh u ovome danu još uvijek plamte oči. Stigla je ponovo duboka noć, a čovjek opet ostane sam. Polako prebirem, jer moja strpljivost sestra je vječnosti. Petak je 26.listopad 2007 , dan radi kojeg smo tu. Svi smo u jutarnjem ičekivanju, jer pred nama je prava jesenja svečanost. Našem prijatelju Heribertu priredili su svečani odlazak u mirovinu. Do mene polako dolazi nemir isčekivanja. Sve je u meni budno i svečano. Odlazimo da bi se okupili na svečanoj sv. Misi u prelijepoj crkvi u gradu Duisburgu…. Svi smo tu kao mirno Kristovo Stado u punom sjaju sunca Božjega. Sve izgleda kao da danu neće biti kraja. Tada sam pomislio kako se maleni rađamo, a kako nas život učini velikim. LAUDACIO ZA GOSP. HERIBERTA ZA 40 GODINA RADA I ODLASKA U MIROVINU. Odmah koji korak dalje u župskoj dvorani okupljaju se gosti sa svih strana. Ispuni se dvorana. Silno mirišu plavi cvjetovi. Pomislih: koliko li je bilo sudara i bitki u samo jednom ljudskom radnom vijeku. Osjetih iz govora raznih govornika: Prelata, Burgermeistera, Direktora Caritasa, Kardinala, Biskupa, Svećenika; kako je naš slavljenik tiho i mirno iznutra rastao, a ostao uvijek isti. Neprimjetno polako napredovao, a i sada se samo na čas zaustavio jer nasljednika u svome poslu nema. Ispočetka kroz mali prozor gledao je svijet, a sada ga na pozornici gleda čitavi svijet. Srećom sve piše o svom životu i nije zaboravio kakav je bio. Dlanovi su tako vreli od čestih Laudacija. Ah ta gitara i tamburica što u srce dira. Lucija, Wolfgang, Betina , Kocar, Guido …. i ini, zaigraše vrelim korakom da bi najvećem stablu srce puklo. Svi su veseli … a puno poznatih osoba bi. Svi bi se rado s nama slikali. U svemu se islikava snaga našeg Slavljenika gosp.Heriberta koji u pratnji svoje obitelji gospođe Ursule i kćeri: Monike i Dorothee. Danas ih ljudi žudno čitaju više nego ikad. Neka, zaslužili su. Vidna je zraka sreće i ponosa na licu našeg Slavljenika. Na kraju smo Svečaru upravo mi iz BiH otpjevali zasluženu pjesmu: Za svaku dobru riječ…. najljepša Ti hvala… ! Direktor Caritasa Duisburg Herr Hans-Jurgen Kocar sa svoji 700 stalno uposlenih radnika, krasno je organizirao ovu feštu. Čestitamo! Kratki popodnevni odmor. Prebiru se doživljaji. A onda večernji sati u Neukirchenu u obiteljskom okruženju. Pjesma, glazba, One, two, up and down, ples Kocara i Lucije dalo je štih večernjem poju duše. Spušta se duboka noć, a mi polako gmižemo na zasluženi počinak. _____________________________________ OSVANULA SUBOTA Budimo se kao oni koji su sanjali jedan san za vječnost. Čitamo dnevni tisak u kojem prebiremo ono što dan ranije vidjesmo. Svečani oproštajni doručak. A onda idemo vidjeti jednu akciju djece: Djevojčice sedmoga razreda ispred Trgovačkog centra dijele letke za Bosnienhilfe. Divna su djeca. Krasno zamišljena akcija. Ostvaruje se ono što drugi ne mogu, ne znaju ili ne umiju. Ovako su djeca, djeci u BiH već 15 godina pomagala poslati svoju dječju radost i ljubav. Bog neka ime podari anđeosku zaštitu. Svečani ručak kod naših domaćina Wolfganga i Elfi zajedno s našim slavljenikom Heribertom. Radost posljednjih trenutaka s našim domaćinima podarila je subotnjem danu ožarena lica plemenitom ljubavlju. Hvala Vam dragi naši domaćini. Sada nas preuzima naš slavljenik brat od Wofganga gosp. Heribert i gospođa Ursula. U predvečerje posjetismo našeg prijatelja u Moersu gosp. Heinricha Bucker, župnika župe sv. Josipa. Razmjenismo po koju, uz kapljicu smijeha. Srdačni prijem, a onda upoznavanje s Pastoralnim centrom. U večernjim satima sudjelujemo u crkvi Sv. Bonifacija u Moersu na sv. Misi. Koncelebracija, Msgr. Ivan Šešo, brankovački Župnik i Župnik domaćin. Prođe još jedan dan tragova i uspomena. U dani nismo vidjeli nebo, jer sunce je negdje sustalo a noću se ugasla svaka boja, ostala je samo ona mukla. Večera u domu našeg slavljenika. Pričamo i planiramo sutrašnji dan. A onda mala večernja šetnja, jer vani sve zamuklo, zamro je svaki zvuk, samo se čuje naš žamor s čežnjom hoćemo li nekom reći… „dobro, hvala Bogu; kako ste Vi? Nije nam se želja ispunila. Pomislim čim sklopim oči, anđeoskim krilima odletit ću tamo daleko da čujem i osjetim nešto naviknuto. Sve je to samo san kojeg ovaj put sanjam uzalud. _____________________________________ OSVANUO DAN GOSPODNJI Jutarnja molitva. Ustaje se u 6 sati. Doručak, a onda odlazimo u svetište KEVELAER. U 9 sati služimo Svetu Misu u najvećem Marinom svetištu zemlje Njemačke. Ponosno stoji hrvatski grb i svetište Majke Božje Bistričke. Zavjetna kapela, stara crkva, nova crkva pa kapela sv. Sakramenta, pa velika zavjetna dvorana, sve odiše bezbrižnom srećom prošlosti i misli naprijed samo. Zjenica oka moga gnijezdo je ove ljepote. Grešna je i ružna moja želja da živim u slavi i ljepoti, ali trijeznim se na radosnim koljenima. Ugođaj bi bio još ljepši da se prospe Sunce. Kad njega već nema, na povratku duž velikih poljana prosute su snažne velike vjetrenjače. Polako osjećam umor, skoro u jednom danu klone mi duša kojoj se mrači vid i postaje teško vjerovati da je Don Kihot i Servantes sada živ. Malo predaha, a onda kod Lucine kume Anđelke u Oberhauzen na ručak. Nas je četvero i bilo nam je divno. Kuma i Kum, divna obitelj s dvoje djece. Divno popodne u tako lijepi ručak. Naški se čakulalo. Osjetih sav sjaj rodnog oka, što ga Bog svijetom prosipa. Ognjen miris ima vino života. Srce mi pod grlom bije. Za dug život i veliku radost, bila je zdravica. Pozdravi li se, a onda opet u Neukirchen, jer s nama je i naš slavljenik Heribert. Ostalo je vremena za šetnju prekrasnim prirodnim parkom nedaleko od kuće našeg Prijatelja. I tako spusti se večer, oči se sklopiše, a glava veličajno i divno klonula na zasluženi nedjeljni počinak. Zbogom, ravnotežo ! Zalutao sam u snene misli….. _____________________________________ ISČEKIVANI DAN – PRVI DAN U TJEDNU Kad sam se probudio, užurbano se spremamo Slobodan i Ja u goste našoj vjernoj pratilji, našoj Luciji. Stanovala odmah preko puta nas. Divni su joj domaćini Reiner i Ursula Ernst. Pozvani smo na doručak. Sve pleše u svečanom ritmu, dekoracija se prostire u koloritu rajčice, a svuda svijetli svijeća kao da je Božić. Ovdje vidim tirkiz i biser na osmjehu Lucijine domaćice. U svemu se proteže tiha vjera i povjerenje, dar krvi prošlosti, temelj ličnosti i baština prošlosti. Kuću su naslijedili od svojih roditelja, a garten u svoj svojoj ljepoti nudi draž oku kroz veliku zidnu stijenu u staklu. Rastajemo se, jer žurimo ići u Vluyn. Nova crkva, što je ovdje rijetkost, jer mnoge se stare zatvaraju, privlači moju dušu da osjetim suvremeni sakralni duh ovih prostora. Nisam se pokajao, Rotonda iz prvih kršćanskih vremena, vodila je arhitektu da oblikuje izvorno sakralni prostor. Djelo je uspjelo, uz neke kompromise katoličkog i evangeličkog duha što je ovdje obilježje prostora. Zvoni anđeoski pozdrav. Mi smo ponovo u Moersu. _____________________________________ Već dugi niz godina naša djeca za Božić dobiju pakete. Uvijek sam se pitao tko ih tako lijepo pakira ? Pitaju se i oni iz škole, hoće li već jednom netko doći iz Bosne da kaže barem hvala? Dočekali su nakon 15 godina. Eh to smo mi. Taki smo, kakvi smo, sad nas u oči gledaju. Tu je novinar, koji svašta pita. Sutra smo sigurno u novinama. Slikali su nas, ali kako će nas ono pravo oslikat, tek ćemo to doživjet i vidjet. Što li su sve vidjeli na našem licu? Ali sad ćemo mi o njima. Krasno su nas dočekali, uz mnoštvo voćni kolača. Ljubazna direktorica Dorothee Benger, sve polako priča, a tu je i njena vjerna prijateljica Anđela Krugel r. Ćosić iz Kuline. Pomislih, Bože kako je svijet mali. Osnovna škola do četiri razreda. Škola ima mogućnost cjelodnevnog boravka u novoizgrađenom dječjem prekrasnom internatu. Imaju prekrasnu dvoranu i zatvoreni bazen za plivanje s toplom vodom. I to je ukratko naša Partnerska škola „Marienschule“ u Moersu. Naše domaćine pozvao sam u goste kod nas. Dobro nam došli ! Vozimo se u Duisburg na oproštaj od naših dragih prijatelja Wolfganga i Elfi. Kafe zeit i abschid. Ipak je to trajalo. Prijatelji sretni, što im dođosmo reći hvala. Još jednom prebiremo sve, jer s nama i Heribert. Sada smo ko jedna sretna obitelj, gotovo se srodili, a rastanak na vratima. Primio sam dar veličine sjemenke graha a unutra 100 slonova od slonove kosti. Wofgang je bio dugo godina u Indiji direktor visokih peći za čelik. Tu je zaprimio ovaj dar, a sada ga meni daje. Prijatelju hvala, hvala Tebi i vjernom Tvom životnom suputniku, našoj dragoj Elfi. Rastanak je u ritmu mahanja dragim prijateljima. Razumljiv je samo ako gledate sjaj orošenih očiju, koje klikte u mojoj duši, buče i vrište, zbogom ! Zbogom Wolfgang i Elfi. Tek tada, kad zamače pogled, osjetih sreću u veličini duše naših domaćina. Tog trenutka doživio sam brodolom, potpuno zbunjen mislima koje mi ne daju usnuti. Bune se i kažu: ova slika vječno će živjeti. Pokušavam uspostaviti vezu sa sobom, i moram priznati nije mi bilo lako. Želio sam sve glasnija pitanju Bogu, hoćeš li barem nečim nagraditi ove LJUDE. Molim Ga i vjerujem da hoće…. Montag je na izmaku. Sprema se kiša. A mi smo opet u Neukirchenu još ovu noć. Počinak je. _____________________________________ Ustajem s jutarnjim mirnim mislima. Sabirem se i spremamo, jer točno u 6 krećemo. Kiša pada. Okupljamo se. Stiže i Lucija. Nas troje opet na daleki put. Doručak, a netko reče: vrijeme je ! Oproštaj, zagrljaj, suznih očiju i treptavim glasom govorimo : Zbogom, zbogom i hvala za sve. Duša je vezana uz događaje našega života. Njeni osjećaji ne umiru zajedno s događajima, nego svaki put rane dušu sjećanjem i čežnjom vidjeti ponovo tako dobre PRIJATELJE. Prijatelji još jednom Zbogom i hvala za sve. Put nas u ranim jutarnjim satima vodi via Duisburg, Keln, Frankfurt, Pasau, Graz Maribor i Zagreb. Kiša neprestano… Zastoj kod Frankfurta tri sata.Četrnaest sati vožnje i tek smo u Zagrebu bili u kasne sate. Tu smo se skonačili. Moji su suputnici tako veseli. Uvijek bi s njima putovao. Radio i glazba nisu radili, a mi smo tako sretno stigli. Lagana priča odmarala je dušu. Dani ne prođoše uzalud. Doživljeno iskustvo, našim djelima daje poticaj i snagu. Ličimo na svijeću koju su zaboravili ugasiti. Dragim licima mašemo, dođite nam opet. Sutra dan stigosmo kući. Srijeda je. Pitam Gospoda koji sve zna što se zbiva? Zašto mi je dao srce koje bez prestanka vuče za daljinom i ljepotom neviđenih krajeva? Zašto moja sreća boravi uvijek gdje mene nema? Čemu vječni oganj nestalna srca? Hvala Ti Bože za sve, pa i za ono, na što odgovora nema! |
