Četvrta nedjelja korizme 2013-c

Braćo i sestre!
Krštenjem svaki čovjek kreće na put kojim je Krist prošao.
U Drugoj poslanici Korinćanima (5) Pavao kaže: „Je li tko u Kristu, nov je stvor. Staro uminu, novo, gle, nasta! A sve je od Boga koji nas sa sobom pomiri po Kristu i povjeri nam službu pomirenja.“
Odrastajući, kršćanin sve više spoznaje da je prihvaćanje neizbježnog, jedini put do mira. Pavao govori:

• da duhovna inteligencija određuje put našega života.
• Jer mudar će se čovjek prispodobi graditelju kuće na stijeni.

Ali ako se čovjek i izgubi u životu poput Prispodobe o izgubljenom sinu, koju Isus priča u današnjem Evanđelju, valja razumjeti da on uvijek teži svome povratku, ili čeka onoga
tko će ga izvesti na pravi put.
Nije dobro da čovjek bude prepušten izgubljenosti, pogotovo ne kršćanin.
Ali oni koji su osjetili patnju duše oni će vazda vapiti za izbavljenje  iz tame.

• Nekada je bujala bliskost Krštenika prema darovatelju sakramenta Krštenja, a danas
  sve više buja otuđenje.
• Gube se ne samo pojedinci nego i čitavi narodi.

Upravo djela Izgubljenog sina svjedoče o količini njegove pameti.
Ali opet ga Otac nebeski budi, budi ga kroz govor duše.

• I tada čovjek mora prihvatiti istinu o sebi.
• Što se prije suoči s njom, prije će riješiti nemir svoje duše.

Bilo je vremena kada je Izgubljeni sin o sebi razmišljao kao veoma pametnom čovjeku.
Sramotno je prikazivao svoju veličinu kroz razum i tijelo. A kad  potroši materiju, u krizu dolazi i tijelo i duša.
Koja ironija života!
Često čovjek pokušava druge dovesti u red, a sam živi u neredu.
Stvorio je sebi nezapamćenu nervozu, ali je dobro, što otvoreno priznaje svoje vlastite pogreške,
i počinje liječiti svoju duševnu bol.
Sebičnost je u početku ulijevala neku  lažnu sigurnost života, ali svaka se sebičnost na kraju pretvori u patnju.

• A tada se počinje osjećati strah.
• Strah je uvijek nus pojava sebičnosti.
• Ona je križ pod kojim gotovo pada svaki čovjek.
• Ona je uvijek suprotni put od ljubavi.

Gotovo to shvati svaki čovjek, samo što za neke bude kasno.
Vjera u milosrđe Oca bude dugo na iskušenju.
Ipak, ovaj „biblijski Izgubljeni sin“ kreće na vrijeme.

Duhovna obnova za Župnu zajednicu u ožujku 2013-c

U Evanđelju kojega čitamo na današnji dan na upit pismoznanaca: „Koja je zapovijed prva od sviju“, Isus odgovara: „Prva je: Slušaj Izraele! Gospodin Bog naš Gospodin je jedini. Zato ljubi Gospodina  Boga svojega  iz svega srca svojega, iz sve duše svoje, iz svega uma svojega, i iz sve snage svoje!“
„Druga je: Ljubi svoga bližnjega kao sebe samoga. Nema druge zapovijedi veće od tih.“
Živimo vrijeme Korizme, vrijeme obraćenja na put ljubavi i mira.
Kako je Isus Božanski  Učitelj mi u korizemom vremenu  prolazimo njegovu školu Ljubavi. Ako je nestalo ljepote življenja, svakako je dobro otkloniti ono što ostavlja naš život bez života. Jer, život bez ljubavi i vjere  nije moguć.

• Nekada je ljubav tako divno uzgajana i bila je bujna, danas na svakom koraku buja strah.
• Nekada je čovjek čovjeka hranio, danas ga izgladnjuje.
• Kada je vjera promijenila smjer, promijenili su se i plodovi Duha.

Samo vjera u Boga i čovjeka rađa mir, svaka druga rađa nemir.
Zato smo pozvani preispitivati svoju vlastitu vjeru i ljubav.

• Iako Bog uvijek prvi daje incijativu i zove nas, neće biti dobro ako i mi to ne činimo.
• Neće biti dobro ako ga samo ljubimo i trebamo kad nama treba kao prekidač za svjetlo.
• Kada se čovjek prepušta Ljubavi, tek tada potpuno i vjeruje.

Ljubavi se uvijek obraća bez sumnji.
Često treba vidjeti kako Isus ima tople odnose prema Ocu.
A kako je s nama?
Vrijeme koje živimo je neko ludo vrijeme, najmanje drži do čovjeka, a puno više do kapitala i novca.

• Treba smoći snage i zadržati ljubav i mir.
• Treba zaista kao što Krist govori:
• Na prvo mjesto staviti Boga i čovjeka.
• Ako čovjek naruši svoj unutarnji mir nestaje ljepote življenja.

Ako je ljubav i mir bit života, a jesu, onda se sve ostalo stavlja ispod te razine.
I čovjek se ne smije oslanjati samo na snagu razuma i tijela, njihova su djela prolazna, a duševna ostaju zauvijek.
Ako smo već odlučili slijediti Božanskog Učitelja, onda nam ova njegova radosna vijest o ljubavi Božjoj mora roditi radost življenja.
Krist je upravo na božanskom zadatku, u ljudska srca unositi ljubav i mir.

Treća korizmena nedjelja  2013-c

Ako smo prošle nedjelje uvidjeli traganje svih civilizacija  za Konstantom koja bi bila osnova Materiji, onda ove nedjelje čujemo glas Univerzuma - Konstante ili apsolutne Cjeline, koji Mojsiju kaže: „JA SAM KOJI JESAM“. (Izl 3,14)
Vrijedan je svaki pokušaj čovjeka,

• od onda kad se popeo na „drvo spoznaje“,
• ili pokušaja da izgradi kulu do neba u Babilonu,
• ili ovoga današnjega da izgradi toranj 1200 metara visok u Saudijskoj Arabiji,
• ili  ovoga današnjega koji 100 metara ispod zemlje pokraj Ženeve, u  kružnom Akceleratoru 26.000 metara dugačkom,  ispituje konstantu u Materiji.

Istina je samo jedna, svuda se javlja problem odnosa materije i energije.
Ali ona je još veći problem u čovjeku.
Kojim je, i kakvim odnosima ljudski  Duh spregnut Božanskim Duhom, preko  vlastite Materije  i Materije pojavnoga svijeta, te stvara jedinstvevnu sliku osjećaja svjetla ili tame, ljubavi ili mržnje, mi to možemo promatrati kao jednu cjelinu.

• Gdje je sjedište moći te energije?
• Gdje je granica materije i energije?
• Kako to da u jednom čovjeku postoji toliko mržnje, a u drugom toliko Ljubavi.
• Što stvara pozitivnu energiju, a što negativnu energiju u čovjeku?
• Što je konstanta Materije, a što je Konstanta Antimaterije?

Kakvi odnosi vladaju u svijetu između Materije i Antimaterije?  
Iz tih i takvih  odnosa proistječe Energija.
Pogledajmo malo neke poznate  odnose u svemiru.
Naša se zemlja okreće oko svoje osi i time pravi dan i noć. Svjetlo i tamu. To uradi za 24 sata. Zemlja  se okreće i oko svoje centralne toplotne i svjetlosne energije Sunca i time pravi proljeće, ljeto, jesen i zimu. To uradi za 365 dana.  Ovaj se sunčev planetarni sustav, kojem pripada i Zemlja, kreće oko  svoje Galaksije 35.000 km/s.
A čitava se Galaksija sa svojim milijardama zvijezda i milijardama Galaksija kreće oko nepoznatog centra  brzinom  od 500.000 km/s. Ako uzmemo da najmanja galaksija ima 100.000 zvijezda, a najveća do 3.000 milijardi zvijezda. A procjena je da u svemiru ima 100 milijardi galaksija.
Tu prestaje svaki  domet RAZUMA.

• Tu čovjek slijedi zakon uzročnosti i svrohvitosti.
• Svemu mora biti Tvorac i svemu mora biti svrha – cilj.

I zato Einstein kaže: nema konstante u stvorenom svijetu i ništa nije potpuna cjelina osim Univerzuma, osim JAHVEA. 

• On stoji iza svega toga.
• On je svjestan i razuman Duh.
• On je Misao koja nema granice i sve prožima.
• On ne poznaje granicu između materije i energije.
• On je uvijek pozitivna Energija koja tvori Život.
• On je Ljubav.

A evo što piše u Knjizi Izlaska:„To mi je ime dovijeka i tako će me zvati od koljena do koljena.“ (Izl 3,15)
Uvažavajući zakonitosti Svemira, čovjeku je još složenije objasniti granicu vlastitog razuma, Duha i duše, i u kakvom su oni odnosu spram tijela ili materije.
 

Druga korizmena nedjelja 2013 - c

Čitajući Bibliju, promatrajući Kristov korizmeni put, muku, smrt, usrksnuće, uzašašće i snagu Duha kojega Krist s Ocem ostavlja kao KONSTANTU, koja nije podložna promjenjivom, čovjek ima muku „po sebi“ ako ključ svega ne razumije.

• S Konstantom se muči Adam,
• S Konstantom se bori Abraham prihvaćajući Konstantu kao Objavu, ali samo kao djelomičnu spoznaju, a ostalo prepušta vjernosti Bogu Života i svoju vjernost odlikuje Bogom Života.
• S konstantom se pomirio i Mojsije kad čuje Objavu: „Ja sam onaj koji jesam“ vječni, ne promjenjivi, počelo i prapočelo svemu – Univerzum.
• Konstantu  su istraživale sve velike i male civilizacije svijeta. Od Sumera, Akada, Babilonaca, Jerihonaca, Egipćana, Etruščana, Egeja, Inka, Perzijanaca, Rimljana, Slavena, Germana, suvremene civilazije koja ispituje Konstantu koristeći sve mozgove svijeta ispitujući Božju česticu.

Ali ide teško, znajući da se iz stoljeća u stoljeće rađaju sve gluplji ljudi, kako to najnovija istraživanja govore, tvrdeći da su ljudi imali puno razvijeniji mozak u davno ranijim velikim civilazijama. Jer ono što je stvarao Grk na onoj razini, to ovaj današnji Grk ne može, mozak mu je zakržljao.
Očito je nešto čovjeku po zlu krenulo.
Okružen sve više nekom moćnom tehnikom, a on Duhom sve kržljaviji. Rađa se i umire sa sve manje razvijenim mozgom.  
Postoji li onda muka po čovjeku?
Da, svakako da postoji.
To tvrdi biblijska povijest spasenja.  Čovjek nikada nije do kraja prihvatio Konstantu, a današnja civilizacija pogotovo.
A još je onom prvom Čovjeku rečeno da će se zbog ne prihvaćanja Konstante:  morati mučiti, raditi, istraživati i na kraju umrijeti.
Kako prvi čovjek, tako i poslejdnji. Umrijet će u porođajnim bolima. To je njegova muka.
Ali ta muka je dodijeljena kao KAZNA, KAO KRIŽNI PUT.

• Nešto od toga je shvatio i David kao i mnogi drugi Božji mislioci, prije i poslije obuhvatnije Objave u Kristu.
• Tako, između mnogih drugih i David kaže: „Gospodin mi je svjetlost i spasenje.“ (Ps 27)

Može li se čovjek riješiti muke bez prihvaćanja Konstante, a nju prema Novozavjetnoj Objavi po Isusu Kristu kako to tvrdi i sv.Pavao u Poslanici Filipljanima ( 3) mnogi žele prezreti i živjeti kao NEPRIJATELJI KRIŽA.