Na posljednju nedjelju u listopadu mjesecu 2012. u našoj Župi borave Dominikanci Hrvatske provincije iz Zagreba. Predvođeni o. Provincijalom patrom Antom Gavrićem, uz pratnju patra Drage Kolimbatović, prof. dr. Slavka Slišković, pater Antom Bobašom, odgojiteljem i predvoditeljem dominikanskih bogoslova, svečano su slavili Svetu Misu u 11:00 sati s okupljenom zajednicom naših vjernika i domaćim Župnikom.
U uvodnom dijelu misnog  slavlja Župnik, domaćin istaknuo je dvije plemenite nakane dolaska Gostiju u našu sredinu.
        Želja im je zajedno s nama, na posljednju nedjelju listopada, odati zahvalu Bogu za sve utemeljitelje i dobročinitelje ove Župne zajednice, kojima je župna zajednica posvetila cijeli mjesec listopad.
Druga nakana je, ostvariti prisniji kontakt  Dominikanske zajednice  s ovom Župnom zajednicom iz koje je ponikao i pater Slavko Slišković.  
       Otac Provincijal,  u svojoj propovijedi, itaknuo je poruku Pape Benedikta prigodom otvorenja „Godine vjere“ kako je neophodno probuditi sve koji mogu ljude dovesti Kristu: obitelj, župne zajednice, biskupe, svećenike, redovnike, redovnice i sve ljude vjernike, jer Krist je naš Spasitelj. U toj plemenitoj nakani treba imati vjere i povjerenja u onoga za kim smo se odlučili poći.
       Istaknuvši ulogu Jeremije koji u progonstvu sa svojim narodom podiže  vjeru i nadu u Boga, koji može izvesti narod iz pustinje progonstva ponovnoj slobodi. Služeći se slikom iz Evanđelja, u kojem Isus vraća vid slijepom Bartimeju,  Provincijal ukazuje na Isusa Krista,  koji veoma često podiže čovjeka iz mraka u Svjetlo, iz očaja u Nadu, iz stramputice na Put, iz duhovne smrti u Život iz mržnje u Ljubav. 
       U toj krasnoj kršćanskoj nakani, Poslanica Hebrejima, može nam biti poticaj kako izvršiti svoju svećeničku ulogu koju smo po Krštenju, Potvrdi i  Euharistiji zaprimili. Provincijal, lijepim primjerima iz života Svetog Dominika, oslikava zauzetost ovoga velikana Crkve za dobrobit čovjeka. Svetog su Dominika ubrzo slijedili mnogi  i pronijeli Riječ Božju diljem svijeta. U toj plemenitoj nakani i mi danas želimo služiti,  i bilo bi dobro da iz ove sredine još nekome Gospodin kaže:
„Slijedi me!“ Slijedi sv. Dominika.
Sveto misno slavlje pater Anto Bobaš, protkao je svojim  dvjema lijepim glazbenim skladbma. 
        U popodnevnim satima nastavljeno je sprotsko rekreativno druženje uz odigrane prijateljske utakmice između Katoličke malonogometne ekipe Lug-Brankovići i ekipe Dominikanaca. A onda je uslijedila nešto tvrđa i žešća utakmica starih rivala iz župe Globarica i župe Lug Brankovića. Turnir je završio prijateljskom utakmicom Katoličke malonogometne momčadi iz župe Globarica i Dominikanaca. Vrijedno je istaknuti i pohvaliti prisutnost vatrene publike koja je neprestano bodrila naše drage Goste iz Zagreba.
       U večernjim satima  ispraćamo naše Goste, s obostranim lijepim ugođajem i obećanjem, da ćemo se opet vidjeti u svibnju iduće godine.  A do tada, neka se naše nakane ukorijene.

Trideseta nedjelja kroz godinu 2012 - b 

Svojim mesijanskim poslanjem Krist je postao jedini pravi svećenik ljudskog roda. (Misal)
Poslanica Hebrejima,  koju slušamo na današnju nedjelju,  govori o kakvom je svećeništvu riječ:

• Isus je vjeran i ovjerovljeni svećenik. On je ovjerovljen kod onoga koji ga postavi. (Heb 3,2)
• Isus je milosrdan veliki svećenik.  (Heb 4,16)
• Isus je savršeni veliki svećenik. (Heb 6,1)

Danas želimo vidjeti,  prema uputi Poslanice Hebrejima, kakvu snagu Kristovo svećeništvo ostavlja na one koji su po sakramentu krštenja, potvrde i euharistije ucijepljeni  u zajedničko svećeništvo svih vjernika?

• Kod sakramenta krštenja zaprimili smo svoje posvećenje i dužni smo se brinuti za njega.  
• Kod sakramenta Potvrde svi smo bili posvećeni i pomazani za zajedničko svećeništvo s nakanom da sudjelujemo s Kristovom Crkvom u posvećenju svijeta i spasenju duša.
• Sakramentom potvrde zaprimili smo obvezu spasenja drugih, i kao apostol  moram raditi na širenju Kraljevstva Božjega.

Poslanica Hebrejima opominje:
„Nadiđimo početnički nauk u Kristu ... jednom smo prosvijetljeni i okusili dar nebeski i postali dionici Duha Svetoga. Okusili smo Lijepu riječ Božju... ne idimo uvijek ispočetka.“ (Heb 6,1)

Dvadeset i osma nedjelja kroz godinu 2012 – b

Knjiga Mudrosti poručuje:
„Pomolih se i razbor dobih, zavapih i primih duh mudrosti“ (Mudr 7,7)
Čovjek je biće neprestanog gibanja. Njegove ga misli stalno uvlače u stanje vječnog  gibanja. On je stvorenje koje neprestano hoda s Bogom i Bog s njime.

• Što više razviju međusobno povjerenje, to prisnije hodaju.
• To se više vole.
• To dublje razmjenjuju duha mudrosti.

Vjera u biti i nije ništa drugo, nego hodanje s Bogom, u kojem se ostvaruje sve veća mogućnost zajedništva i prijateljstva.
Ali, to nije sve!
Čovjek je stvoren da bude kao Bog.
I to nije sve!

• Čovjek nije stvoren da bude Bog, nego kao Bog, da mu bude sličan.
• Čovjek je stvoren da vjeruje Bogu.

Bog mu je dao osobnost, upravo kao što i Bog,  jest osobnost.
Dana mu je mogućnost razmišljanja, govorenja, osjećnja i donošenja odluka, upravo kao Bog.
Rekli bi, ništa spektakularno, gotovo vladaju isti odnosi kao između mladića i djevojke, supruga i supruge, brata i sestre, ili  odnosi među prijateljima.
Još stari Grci govore, da je čovjek pozvan živjeti s ljudima tako, kao da ga Bog stalno gleda, a s Bogom da razgovara, kao da ga ljudi slušaju.
Ako čovjek za takav život nije sposoban on će uvijek ismijavati druge, ali i Boga.
Čovjek ne može izbjeći ni loše misli, ali ne smije dopustiti da mu se one ugnijezde u srcu i rode zlo. To nije plod Duha.

• Jer tko izda duh mudrosti, on je najveći izdajica.
• Samo onaj tko poštuje Boga i sve ljude, i njega svi poštuju.
• Poslije svake molitve za „duha mudrosti“ mora ustati bolji.

Ako tako nije, nije dobro molio.
Čovjek se uvijek mora sjetiti biblijske mudrosti: „zavapih i prmih duh mudrosti“.
I kad bih sve poruke svijeta nestale, dovoljno ih čovjek ima ispisanih u savjesti, i  može uspješno živjeti i sadašnjost i  budućnost.
Jer,tko Boga osjeća i nalazi u svome duhu, on ne mora hodočastiti u Rim ili Svetu zemlju.
Daleko je više  spoznaja u baštini  Duha, nego što ih mi možemo učeći postići.

Dvadeset sedma nedjelja kroz godinu 2012-b

Braćo i sestre,
svaki dan čujemo da je na Zemlji  sve više stanovnika. Gradovi su sve naseljeniji. Narodi se sve više udružuju u neke blokove, a cijeli svijet sve više liči na jedno veliko globalno selo.
Na televiziji sve češće javljaju, kako se svaki treći brak raspada i ljudi bivaju sve osamljeniji.

• Ljudi se otuđuju jedni od drugih.
• Iz kuća se izbacuju  slike svetaca, pa čak i križevi.
• Ljudi žele biti sami i bez odgovornosti prema bilo kome, pa tako i prema Bogu.

Evo jedne nedavno življenje istine!
Odmah iza ovoga zadnjega rata, točnije 1996. uz humanitarnu pošiljku dobili smo i veliki broj raznih svetih slika i križeva.
Pitao sam donatora pošiljke: „Odakle ove svetinje?“
Donator, pomalo stidljivo kaže: „Znate, kod nas u Njemačkoj ljudi više ne žele ništa od onoga što je nekad bilo na zidu, a to su najčešće likovi svetaca i križ.“
A baš je tada bila kulminacija materijalnog blagostanja na Zapadu.
Dobro se živjelo!
Nažalost, sveto znakovlje je s materijalnim  blagostanjem odlazilo u kartonske kutije i drvene sanduke. Crkve bivale, i bivaju sve praznije, a ljudi sve osamljeniji.
Nije trebalo dugo čekati da se čuje vapaj: Njemačka je u recesiji. Zapad je u krizi.  Natalitet je u krizi. Obitelj je u teškoj u krizi.  
Ljudi, nekad velike nacije,  sve osamljeniji, a neke nacionalne manjine na Zapadu, sve prisutnije.  
Da, svi o tome pričaju kao o nekom slučajnom događaju.
Slučaja nema, pa tako nije slučajno ni Premijer Turske, pri nedavnom dolasku u Bosnu i Hercegovinu poručio: „Neka svaka muslimanska žena rodi najmanje petero djece.“
I dobro je to rekao, jer i naša sveta knjiga Biblija kaže: „Nije dobro da čovjek bude sam!“
Pa zašto je onda zapadnjak sam?

• Zašto je kriza blagostanja baš na Zapadu?
• Zašto je obitelj na Zapadu u krizi?
• Zašto se svaki treći brak u Hrvatskoj raspada?
• Zašto je sve više osamljenih ljudi?
• Zašto toliko pate zbog osamljenosti?

Odkuda je tolika opasnost?
Možda bi one kartonske kutije trebalo ponovo napuniti svetinjama i križevima, te ih poslati  u Njemačku, u Hrvatsku, na Zapad, da ljudi ne budu sami u kući. Možda trebaju obnoviti znanje, da je Bog stvorio muško i žensko, i da nije dobro da čovjek bude sam.
Bolest osamljenosti je sindrom koji se brzo širi.