Poruka pape Benedikta XVI. za Svjetski misijski dan 2012.

"Pozvani oko sebe širiti svjetlo Riječi istine" (Apost. pismo Porta fidei, 6)

Draga braćo i sestre!

Proslava Svjetskog misijskog dana ove godine ima sasvim posebno značenje. Pedeseta obljetnica koncilskog dekreta Ad gentes, otvorenje Godine vjere i Biskupske sinode na temu nova evangelizacija pridonose tome da se ponovno potvrdi spremnost Crkve s većom se hrabrošću i žarom zauzeti u missio ad gentes da poruka evanđelja dopre i do najudaljenijih krajeva svijeta.

Drugi vatikanski koncil, na kojem su sudjelovali katolički biskupi iz svih krajeva svijeta, bio je jasni znak univerzalnosti Crkve, jer se na njemu po prvi put okupio tako veliki broj koncilskih otaca iz Azije, Afrike, Latinske Amerike i Oceanije. Bilo je među njima biskupa misionara i domaćih biskupa, pastira zajednica rasutih među nekršćanskim pučanstvom, koji su na Koncil predstavili sliku Crkve prisutne na svim kontinentima i približili složene stvarnosti tadašnjeg takozvanog "Trećeg svijeta". Obogaćeni iskustvom pastoralnog djelovanja u mladim Crkvama i u Crkvama u nastajanju, nošeni poletom za širenjem Božjeg kraljevstva oni su značajno pridonijeli ponovnom potvrđivanju nužnosti i urgentnosti evangelizacije ad gentes i samim tim stavljanju misijske naravi Crkve stavi u središte ekleziologije.

Misionarska ekleziologija

Taj pogled nije ni danas iščeznuo, štoviše doživio je plodno teološko i pastoralno promišljanje i, istodobno, predstavlja se s obnovljenom nužnošću jer se povećao broj onih koji još uvijek ne poznaju Krista: "Golem broj ljudi još uvijek čeka Krista", govorio je blaženi Ivan Pavao II. u enciklici Redemptoris missio o trajnoj vrijednosti misijske naredbe, te dodao: "Ne možemo ostati mirni promatrajući na milijune svoje braće i sestara koji su također otkupljeni Kristovom krvlju, koji žive ne znajući za Božju ljubav" (86). I ja sâm sam, prilikom proglašenja Godine vjere, napisao da Krist "danas kao i nekoć – šalje nas po putovima svijeta da naviještamo njegovo evanđelje svim narodima na zemlji" (Apost. pismo Porta fidei 7). To naviještanje, kako je govorio također sluga Božji Pavao VI. u apostolskoj pobudnici Evangelii nuntiandi, "nije nešto neobvezatno: po naredbi Gospodina Isusa to je njezina dužnost da bi ljudi mogli vjerovati i da bi se spasili. Da, ta poruka je neophodna. Ona je jedinstvena. Nemoguće ju je nečim drugim nadomjestiti" (5). Trebamo se stoga vratiti istom onom apostolskom poletu što je resio prve kršćanske zajednice koje su, premda male i nezaštićene, bile kadre, naviještanjem i svjedočenjem, širiti evanđelje u čitavom tada poznatom svijetu.

Stotinu  hodočasnika iz naše Župe sudjelovalo je 13. listopada 2012.
na  godišnjem nadbiskupijskom hodočašću u Mariju Bistricu.
Na sve mu ti hvala, MAJKO BOŽJA BISTRIČKA!

Dana 7. listopada 2012. vrhbosanskom  nadbiskupu Dr. Marku Jozinoviću, utemeljitelju župe Lug- Brankovići, postavljeno je brončano poprsje u crkvenom parku. Poprsje je uradio akademski kipar Josip Marinović iz Zagreba. O pokojnom  Nadbiskupu prilažemo više životnih podataka. 

Tekst priredio: Matija Šimić

Božji zakon bio mu je zakon života!

Dr. Marko Jozinović, papinskom bulom „Dilecto filio“ br. 1.627 imenovan je 30. svibnja 1977. za petog nadbiskupa i metropolitu Vrhbosanskog.
Rođen je 28. ožujka 1920. u  Devetinama, župa Radunice. Naselje Devetine proteže se niz rijeku Bosnu između gradova Zavidovića i Maglaja. Četverogodišnju školu (1928-1932) završava u Maglaju, udaljenom sedam kilometara. Nakon školovanja u Maglaju, odlazi kod Isusovaca u Travničko sjemenište gdje završava četiri razreda osmogodišnje i četiri razreda gimnazije. Gimnaziju je završio 1940.
Iste godine upisuje Teologiju u Sarajevu. Po svršetku studija 29. lipnja 1944. nadbiskup Šarić  ga redi za svećenika.
Nakon pastoralne prakse određen je za zamjenika župnika u Zavidovićima gdje radi od 18. travnja 1945. do 26. lipnja 1946. odakle ga komunistička vlast odvodi u zloglasni zenički zatvor poznat po „Staklari“. U zatvoru bez prekida boravi  pet godina od 26. lipnja 1946. do 15. ožujka 1951.

Evo jednog svjedočanstva o svećeniku Jozinoviću od gosp Petra Jukića iz Žepča, koji je kao hrvatski vojnik u NDH, bio zajedno s Jozinovićem u Zenici u zatvoru.
U prigodi blagoslova kipa  Majke Božje Bistričke, kojoj je bila zavjetovana Hrvatska vojska u NDH, na groblju „Ljubna“  bio je nadbiskup Jozinović. Za tu prigodu 1987.  Petar je pozvao  Nadbiskupa i govorio pred više od tisuću ljudi, ne o svom zavjetu, nego li o Nadbiskupu kao svećeniku supatniku iz zatvora u Zenici:

"...danas je s nama nadbiskup Jozinović, s kojim sam supatnik iz zatvora. Vi ga znate kao Biskupa, ali ništa o njemu ne znate kao svećeniku mučeniku. On je propatio i izdržao ono za što se drži da živ čovjek ne može izdržati. Svakodnevno, godinama, su lomili njegov duh i ovo naizgled krhko tijelo. Na početku smo bili smješteni u velike sobe u kojima nije bilo nikakvih higijenskih uvjeta niti toaleta. U njegovom kutu su postavili kante kako bi zatvorenici u njih vršili nuždu, njemu  pod nos i na sramotu. Nama na muku, a njega da ponize. Kasnije smo razdvojeni. Trpili smo samnice, staklare, radna iscrpljivanja. Jedno vrijeme se nismo sretali niti viđali. Nas, zarobljene hrvatske vojnike su slali na teški rad u rudnik i prema nama se odnos popravljao. On je i dalje bio pod posebnom patnjom, poslije posla morao je u samnicu, a na poslu je radio bez ikakve zaštite na izrazito visokoj temperaturi u livnici. Kako bih ga sreo, dozvoljeno mi je zasluženi vikend zamjeniti za taj susret. Unatoč odobrenju, njegovi stražari mi nisu dozvolili sresti se s njim. Nadstojnik, koji mi je dozvolio susret, je naredio njegovim stražarima dovesti ga,  i tako smo se sreli. Mada izložen patnji i teškom radu njegovo krhko tijelo nije oslabilo niti je bio duhom klonuo. U razgovoru  jedan drugome  smo obećali, kako ćemo se i po okončanju patnje sjetiti jedni drugih i bar pri sprovodu reći koju riječ jedan o drugome. Prinudno radeći u rudniku dobio sam i nešto naknade za izvršeni rad. Htio sam mu predati to što sam skupio, jer on nije dobijao ništa. Blago, ali odlučno me odbio: „Mnogo je onih kojima je pomoć potrebitija", bio je izričan. I mnogo bi Vam mnogo reći o čvrstoći ovog čovjeka, našeg Biskupa. Ja jačeg  čovjeka nisam sreo. Hvala ti Marko što ne zaboravljaš svoje prijatelje, svoja obećanja. Hvala što si danas došao blagosloviti kapelicu i kip Majke Božje Bistričke, naše zaštitnice. Hvala ti ,što se ne mijenjaš u svojoj ljudskosti i u svojoj svećenićkoj čvrstoći. A mi trebamo biti ponosni što je ovaj naš svećenik i naš Biskup."

 U zatvoru, jedan drugome su obećali kako će onaj koji ostane, onome koji prvi umre, na grobu reći par riječi.  Petar je svoje rekao pri blagoslovu kipa na groblju u Ljubnoj. Tri godina poslije 1990. nadbiskup je predvodio ukopne obrede i rekao o Petru kao supatniku iz zatvora, nad otvorenim grobom. ( Tako su oba  održali obećanje - To je Providnost Božja). 

Dvadest peta nedjelja kroz godinu 2012.-b

Braćo i sestre,
u ovoj dvadeset i petoj nedjelji kroz godinu, imam jednu nevjerojatnu novost za vas: u silnoj kaljuži nervoze, napetosti i međusobnih netrpeljivosti uvijek je Bog pisutan sa svojim bezgraničnim milosrđem. Bog ne ostaje po strani, on nam želi pomoći.

• On uvijek dolazi na čudesan način.
• To je poruka Biblije, poruka koja ostavlja bez daha.
• Bog je uništio zid koji stoji između njega i nas i došao k nama u osobi Isusa Krista.

Isus nam daruje mir s Bogom.
Evo jedne zgode iz današnjeg Evanđelja (Mk 9 30-37).
Učenici među sobom razgovaraju o tome tko je najveći među njima. A on ih dozove i kaže:
„Ako tko želi biti prvi, neka bude od svih posljednji i svima poslužitelj.“  I uzme dijete, postavi ga posred njih, zagrli ga i reče im: „Tko god jedno, ovakvo dijete primi u moje ime, mene prima. A tko mene prima, ne prima mene, nego Onoga koji je mene poslao.“
Moramo istaknuti: u Isusu je sve povezano.
Isus nije bio poput nas, odvojen od Boga. Isus je Sin Božji.
Želio bih da Isusov život gledate iz ove perspektive:
njemu nitko nikada nije išao na živce!
U Novom zavjetu je zapisan  prekrasan izvještaj o včeri kada je Isus posljednji put prije smrti blagovao zajedno sa svojim učenicima.
Učenici taj dan dugo hodaše s Isusom. Sandale i noge su jako prašnjave. Netko je morao donijeti vode i spužvu i oprati noge. Mogu zamisliti kako je Petar pogledao Ivana i rekao:
„Ti si najmlađi  i mogao bi to učiniti. Već mi ideš na živce što se uvijek izvlačiš.“ Ivan je slegnuo ramenima i sigurno rekao:  „Ah taj Petar već mi ide na živce. Uvijek se okomljuje na mene jer sam najmlađi.“
Pretpostavljam da je pogledao i Jakova koji mu je sigurno odgovorio: „Zašto bih  ja to morao? Neka Matej to učini“.  Primijetio je Isus da idu jedan drugom na živce i ustade.
Zapanjeni šapuću: „Neće valjda on?!“
Da, on će to učiniti.
Opaše ubrus, poput sluge, ode po vodu  uze posudu s vodom i spužvu i opra noge svim učenicima. I Judi!  I Petru!  I Ivanu! I Jakovu! I Mateju! ...