Dvadeset četvrta nedjelja kroz godinu 2012. - b 

Slušajući Izaiju proroka, koji vizionarski  piše o ulozi  Sluge Božjega  kao Sluge Patnika, uviđamo snažnu nadu spasenja koju Sluga Božji treba donijeti.
I kad je Sluga Božji – Isus Krist stigao, nije skrivao svoje  mesijansko poslanje. Način na koji ga želi ostvariti, Isus priopuće ponajprije  učenicima, a zatim okupljenom narodu kojemu propovijeda.
Za neke Isusove učinike ponuđeni mesijanski put nije bio prihvatljiv.
Njima, Isus, jasno odgovara:
„Nosi se od mene, sotono, jer ti nije na pameti što je Božje, nego što je ljudsko.“  
Tada poziva i narod  kojemu  govori:
„Hoće li tko za mnom, neka se odrekne samoga sebe, neka uzme svoj križ i neka ide za mnom. Tko hoće život svoj spasiti, izgubit će ga, a tko izgubi  život svoj poradi mene i evanđelja, spasit će ga.“ (Mk 8)
Poruka je tako vidna, Isus i Evanđelje postaju odrednice buduće nade.

• Iz svakidašnjeg života uviđamo da nosioci nade mogu biti samo oni koji su spremni mijenjati sebe, da bi  onda mogli  mijenjati svijet.
• Ili, možemo to reći i ovako: Povijest mogu mijenjati samo oni koji su spremni mijenjati sebe.

Vrijeme koje mi živimo, je vrijeme ratova, mržnje, raznih političkih nesuglasica, terorističkih nasilja.
Svijet pokušava sve to spriječiti, ali ne i liječiti.
Očito je da ih se ne može spriječiti, jer svijet ne mogu mijenjati oni koji nisu spremni promijeniti sebe.
Stoga, nije čudo ako mladi naraštaj,  obuzet beznađem,  okreće leđa našem svijetu i prihvaća stav preziranja svijeta.
Jer, kome je na pameti samo „ljudsko rasuđivanje“ kako to Krist kaže, teško će doći do nade.
Zato sv. Pavao kaže da je naš Bog, „Bog nade“. (Rim 15,13)
On želi da imamo udjela u svjetlu koje nosi Križ-Ljubav,  udjela u svjetlu evanđeoske radosti i punini života.
A rezultati su često drugačiji.
Čovjek se udaljio od svoga porijekla i cilja svoga opstanka, upao je u grijehe i njegov se svijet preobratio u kaos od boli, izgubljenosti i smrti.

Dvadeset treća nedjelja kroz godinu 2012-b

U povijesti spasenja često vidimo da popožni ljudi znaju da je ovaj svijet Božje stvorenje, da opstoji i živi od Božje dobrote i vjernosti.
Svijet je čovjek dobio na poklon kao njivu koju treba obrađivati.
Po svemu stvorenom i ljudima koje susrećemo Bog često govori.
Po njima smo stalno u spoznaji što od nas Bog traži.
Mi slušamo njegov glas.
On iscjeljuje svoj narod koji često biva gluh, slijep i nijem.
Razlog  stanja  gluhoće, sljepoće i nijemosti je nevjernost i otvrdnutost u grijehu.
Ipak, mnogi su ljudi pobožni.

• Opravdano možemo reći da je pobožna ona majka koja noću ustaje i bdije ako joj dijete ne može spavati.
• Nije gluh, slijep i nijem  pobožni radnik koji savjesno radi u svom pozivu.
• Mlad čovjek otvoreno ide u ovaj svijet ako se u njem zalaže za one vrijednosti koje su na dobrobit ovoga svijeta.

Ovi ljudi nisu ni gluhi, ni nijemi, ni slijepi, jer ne izmiču od onoga što im je Bog namijenio.
Bitno je u svemu tražiti uvijek više, ali ne precijeniti sebe.
Treba znati da Bog od nas ne traži ono nemoguće.

• On traži da gledamo u križ Isusa Krista, koji nam naviješta, čak i brodolom i neuspjeh, ali to još ne mora voditi u propast.
• Bog previše ljubi ovaj svijet i želi ga usavršiti, čak i pomoću katastrofa i neuspjeha.

A tko vjeruje u njega i u njegovo obećanje nema mjesta obeshrabrenju.  
Čovjek je pozvan da mirno živi u ovome svijetu, koji doduše nije savršen ali ide u susret savršenstvu.
Blagoslov uvijek pobjeđuje.
Bog ljubi neograničeno i nema mjesta paklu.
Pakao nastaje samo tamo gdje su ljudi nesposobni za ljubav.
Evo kako to narodne pouke kažu:  

8. rujna 2012. mjesečna Duhovna obnova i Adoracija za Župnu zajednicu. 

Rođenje Blažene Djevice Marije nagovješćuje  novu brigu i ljubav Božju, ali i vraća čovjeka u početke njegova postojanja, kada ga zbog grijeha Bog pita : „Adame gdje si, što se skrivaš“.
Dobro je, vrlo dobro, odlično jer Adam je tek tada primijetio kolika je Božja ljubav iskazana, kad ga i grešna i prljava, Stvoritelj traži.
Osjetio je  dragocijenot svoga bića.
Jedna dječja priča govori o petogodišnjem dječaku koji je dotrčao mami sav uplakan.
Majka ga je pitala zašto plače. Odgovorio je da se dogodilo nešto strašno.
 „Jesu li te udarili?“ – pita ga majka.  „Ne, majko, nešto još gore“, odgovrio je sin.
„Jesu li ti podrpali košulju i hlače?“  „Ne, majko, nešto još gore“.
„Jesu li ti nešto uzeli?“ Ne, još gore“.
„Što drago dijete?“, upitala je majka.
„Znaš majko, igrali smo se skrivača, ja sam se sakrio, i zamisli, nitko nije došao da me traži.“
Ako bolje razmislimo, nema strašnije stvari da te nitko ne traži, da nikome ne trebaš, da te nitko ne voli.
Evo što kaže sv.Pavao danas u Poslanici Rimljanima:
„Braćo! Znamo da Bog u svemu na dobro surađuje s onima koji ga ljube... koji ga traže“ (Rim 8)

• Kad čovjek ne ljubi čovjeka, postaje nečovjek.
• Ali, kad Bog ne bi ljubio čovjeka ne bi bio Bog, jer mi smo njegova stvorenja.
• A čovjek da bi bio čovjek, mora ljubiti drugoga, on mora razvijati svestranu ljubav, upravo onako kako je Bog pokaza u svome Sinu Isusu Kristu i Blaženoj Djevici Mariji.  

Isus nije nikada prestao govoriti o svojoj ljubavi prema Ocu i bližnjemu.  On nikada nije zatvorio vrata i prozore svoje duše, jer tada ostaje bez svjetla. A to je strava. Zamislite kuću bez prozora, bez svjetla.
Isus je stalno tvrdio kako je njegov Otac veličanstven umjetnik, i kako sve stvoreno živi u njemu.
A Njegova njaveća umjetnina je Čovjek. On je i duhovno biće, slika Božja.
Ako to veličanstveno biće Čovjek, malo promisli, primijetit će kako mu misli imaju moć  stalno teći kao rijeka.
Ali kamo?
Tamo, kamo ih mi usmjerimo.

Dvadeset druga nedjelja kroz godinu 2012-b

Svi se slažemo da s čovjekom u neka vremena nešto nije u redu. Po zlu koje čovjek čini, zaključujemo: Ovo su zla vremena. Nužno je ustvrditi: Nema zlih vremena, neko ima zlih ljudi u određena vremena.
Evo što kaže sveti Bonaventura:
„Bilo je nužno Božje zapovijedi izložiti u uvjetima grešnog stanja, u kojem je svjetlo zamračeno a volja skrenuta s pravoga puta.“
Što kaže knjiga Ponovljenog  zakona  (Pnz 8), čujmo još jednom:
„A sada, Izraele, poslušaj zakone i uredbe kojima vam danas učim da biste ih vršili i tako poživjeli te unišli i zaposjeli zemlju koju vam daje Gospodin, Bog otaca vaših. Niti što nadodajite onome što zapovijedam, niti što od toga oduzimljite ... Držite ih i vršite: to će u očima naroda biti vaša mudrost i vaša razboritost.“  
Deset zapovijedi pripada Objavi Božjoj.

• One uče čovjeka pravoj čovječnosti. Ističu bitne dužnosti prema Bogu i čovjeku.
• One su upisane u glasu ljudske savjesti.
• One su nepromjenjive, i obvezuju uvijek i svagdje. Prekršimo li jednu zapovijed znači povrijediti sve ostale. (Jak 2, 10-11)
• One su urezane u srce ljudskog bića. 

Sveti Jakov u svojoj Poslanici, koju čujemo danas u drugom liturgijskom čitanju, kaže:
„Braćo moja ljubljenja! Budite vršitelji riječi, a ne samo slušatelji, zavaravajući sami sebe.“
Sam Isus zatekao je teško moralno stanje u Židovskoj zajednici, u kojoj najpozvaniji ozbiljno krše Božje zapovijedi a strogo obdržavaju ljudske uredbe, samo da bi bili zapaženi kod naroda.
Isus, stoga želi očistiti srce u kojem su usađene Božje zapovijedi.
Nutrina čaše je važnija od vanjštine.
Zato ga jedan njegov učenik  pita: „Učitelju, koje mi je dobro činiti da imam život vječni?“
A Isus odgovara: „Ako hoćeš u život ući, čuvaj zapovijedi.“ (Mt 19, 16-17)
Dodamo li tome i ove Isusove riječi: „Tko ostaje u meni i ja u njemu, taj donosi mnogo roda“ (Iv 15,5), možemo uvidjeti kako Spasitelj  dolazi činiti djela u kojima otkrivamo obdržavanje njegovih zapovijedi.
On ljubi Oca i svoju braću, našega Oca i našu braću.
Njegova je moralna preobrazba društva uspjela.
A kakvo je stanje danas?
Danas se cijeli svijet  bavi istinom: Grešno stanje postoji i ono nadvladava!
Nužno se nameće pitanje:
Tko su proizvođači grešnog stanja?
Iz Objave i naravnoga zakona upisanog u ljudsko srce i savjest, odgovor glasi: Čovjek!
Tko su ti ljudi?