Rano ujutro 9.  listopada 2010. krenulo  je osamdesetak hodočasnika put Marije Bistrice.
Razne  dobne skupine  priliče jesenskom kolažu boja.
Bilo je tu radosti i molitve, priče i dosjetki.
Prva naša postaja, na kojoj susrećemo i naše susjede i župe Globarica, tik je pred Zagrebom. Odmor i doručak dobro su došli.
A onda još sat vožnje do zagrebačke Zagore.
Na njoj se, iza zmijastog puta, prostrla lijepa Marija Bistrica.
U samom dočeku imali smo radost susreta s našim patrom Slavkom Slišković, a nešto kasnije i vlč.Marinkom Mrkonjić. Vremena dovoljno, tek je 9,45 sati. Netko će na ispovijed i molitvu. Netko u kraću šetnju po svetištu i tako sve do 11 sati. Oglasiše se bistrička zvona i procesija krenu. Puk Božji iz cijele Bosne polako se rasprostrije poljanom Ivana Pavla.

            Svečana procesija i pozdravi dobrodošlice, osvježiše one koji su prvi put ovdje. Prolomi se i glas Kardinala Puljica, vrhb. nadbiskupa. Sveta Misa, uz zborno pjevanje pjevača žepačkoga kraja, sve više poprima duh čvrstih i snažnih vjernika, jer poljana odjekuje.
Jasne i glasne poruke Kardinala učvrstiše ono, što već stoji čvrsto. Ponos predvoditelja istjecao je iz povremenog oduševljenog glasa.

 Evo nas Tebi Majko Božja.

Dvadeset osma nedjelja kroz godinu 2010.

Deset gubavaca molilo Isusa da ih ozdravi.
Uslišao ih je i ozdravio. A samo se jedan od njih vratio zahvalit Bogu.
Gdje su  ostala devetorica, pita Isus a pitali bi i mi?

Evo jednog primjera:

            „Neki mudri i pobožni kralj, da bi svoje dvorjane naučio skromnosti i zahvalnosti, pozvao je na gozbu jednoga prosjaka.Uđe on, sjede i poče jesti i piti, nikoga ništa ne pitajući. Kad se nasitio digne se i ode bez ijedne riječi.
Iznenađeni uzvanici najprije su šutjeli, a onda su počeli grditi:
Nepristojan, neotesan, nezahvalan; niti pozdravlja niti zahvaljuje, kao da je to sve njegovo.
Kako ste ga gospodaru mogli trpjeti?

            Isto onako, gospodo, kako i Bog nas trpi.

Svaki je dan njegov novi dar, svaki dan sjedamo za njegov stol života, služimo se i uzimamo sve što nam treba, a niti ga pozdravljamo, niti mu se zahvaljujemo.“
            Sveto pismo od Mojsija do Isusa Krista poziva i potiče, da uz druge vrline ne zaboravimo i zahvalnost Bogu.
            
             Evo primjera iz knjige Ponovljenog zakona:

Duhovna obnova i adoracija za Župnu zajednicu  8. listopada  2010.

 Božje spasenje obuzima čitavoga čovjeka,
njegovo tijelo, njegovu dušu i njegov duh
sve dok putuje zemljom a pogotovo kada postane stanovnik neba.

 Po zdravlju danom od Krista i Duhu Svetom, posve se mijenja čovjekovo stanje:
bolest u zdravlje, žalost u radost, smrt u život, robovanje grijehu u dioništvo božanske naravi.
Ipak savršena i potpuna spasenja ne može čovjek postići na ovom svijetu:
njegov život je izložen boli, bolesti i smrti, a „Božje zdravlje“ sam je Isus Krist, koga je Bog poslao na svijet kao Spasitelja i Liječnika tjelesa i duša.
Tako ga naziva liturgija kroz riječi svetog Ignacija Antiohijskog.

• On je u vrijeme svoga boravka na zemlji ozdravio mnoge bolesne i često ih oslobađao od rana grijeha. (Mt 9, 2-8;  Iv 5,1-14)
• Ali i Blažena Djevica Marija budući da je majka Krista Spasitelja ljudi i majka vjernika, najljubaznije pritječe u pomoć svojoj djeci koja su u nevoljama.

Stoga se bolesni često k njoj utječu – često odlaze u mnoga Gospina svetišta.
Tu po njezinu zagovoru, opet primaju zdravlje.
Kad čovjek pogleda našu“teku zavjeta“ ispisanu vlastitom rukom njenih štovatelja, zapaža koja su sve svjedočanstva primljenih milosti.
Tu se krasno diviš izvrsnoj komunikaciji Majke Božje s njenom djecom koja se njoj utječu.

            U  današnjoj Službi riječi čita se Izaijina pjesma o „Sluzi Gospodnjem“ (Iz 53, 1-5)
Odjekuju riječi:

• “On je naše bolesti ponio, naše boli na sebe uzeo, njegove nas rane iscijeliše.“
• "On je iscijelio sve naše slabosti."

Duhovna obnova za umirovljenike u listopadu 2010.

Vratite se sebi samima, promatrajte sami sebe.
 Samoopažanje je nešto veličanstveno i nesvakidašnje.
Na to se nećete morati dugo vremena primoravati.
Postajete sebe svjesni i doživljavate stvari koje se neće moći opisati.

To se zove sreća.

Evo jedne zgode o jednom učeniku i učitelju.
Pita učenik učitelja.“Možete li mi reći jednu životnu mudrost, da je se sjećam cijeli život.“
Učitelj uzme ceduljicu i napiše „Svjesnost“.
Kad je učenik to vidio, rekao je:“To je premalo. Možeš li mi kazati nešto više od toga?“
Učitelj uze ceduljicu i napiše s druge strane: „Svjesnost, svjesnost, svjesnost.“
Učenik mu odvrati: „Što bi to trebalo značiti?“
Učitelj uzme ceduljicu po treći put i napiše na nju:“Svjesnost, svjesnost, svjesnost, svjesnost znači – svjesnost. A to nije ništa drugo, nego samopouzdanje.“

Evo još jednoga primjera.