8. veljače 2012. Ispraćaj iz župne crkve  na groblje Uzvišenje Sv. Križa.

Draga Rodbino i poštovani prijatelji pokojnog Marka!
Ispraćamo čovjeka kojega osobno poznajem još za moje službe u Maglaju. Osnutkom ove Župne zajednice u Lug Brankovićima, On i njegova  obitelj uključuju se  u puno njeno zajedništvo. Meni osobno bila je radost raditi s nekim koji predano živi za obitelji  i svoj narod.
         Iako se nije nikada na život požalio,  život mu nije bio lagan. Kao i mnogih drugih u teška vremena, morao je otići daleko od kuće i obitelji zarađivati kruh za sebe i svoju  brojnu obitelj. Raditi duge godine u tuđem svijetu, a doći  kući  dva puta godišnje, bio je to pretežak kamen za njegovu psihu kao i za mnoge druge koji su prolazili istu životnu kalvariju.
        Još mu se dogodilo da, onda kada je mogao živjeti sa svojima, izgubi svoga životnog bračnog druga. I kad čovjek pogleda samo njegov život, puno se toga slomilo na njegovim plećima. Ipak nije pokleknuo, borio se hrabro i nosio svoju životnu sudbinu uzdignuta čela. Uz mnoga opterećenja psihe kroz koju je morao prolaziti, Bog ga je poštedio tjelesnih muka. Lagano je umro. 
         Ako bi to bila nagrada, zaslužena je. Iskustvo je pokazalo, pravednici uživaju  Božju naklonost. A on je Boga  volio, svim srcem i dušom.
Dragi Marko, držim, doista, da patnje sadašnjega vremena nisu dostojne usporedbe s  Božjim milosrđem. 
         Svima nama povjeren je ovozemaljski život koji nam se u smrti opet oduzima. Ističem vrlinu tvoga života u kojem nisi svoje talente zakopao i njima lihvario, nego si mudro, očinski ulagao u svoju djecu i njihovu budućnost.
Tvoj kršćanski život odvijao se u  vjernom kršćanskom duhu, koji si i smrt prihvaćao kao posljedicu lošeg odnosa čovjeka s Bogom. Često si znao reći: „Svi moramo umrijeti.“ Mudrost tvoga življenja prožeta je spoznajom prolaznosti svega pa tako i ljudskog života.
        Zaista si živo kao hodočasnik na zemlji. Tvoj odlazak u tuđi svijet i dolazak kući bilo je stalno hodočašće, bez odmora. A to je moguće samo onima koji doista žive vjeru,ljubav i nadu. To su bili tvoji životni kablovi koji su te  povezivali  s onima na koje si bio zakleto vezan. Ova ti zajednica s tvojom obitelji odaje dužno poštovanje.
Danas kada se tvoje tijelo rastvalja od duše koja se otvara čitavome svemiru, prema kojem si bio pravilno usmjrern, s poštovanjem ispraćamo i Tvoje zemne ostatke.Svoj život, kao i živote svojih najbližih neprestano si približavao Kristovom životu. Realno je očekivat i tvoje uskrsnuće s Kristom koji ti je bio nada življenja.

Peta nedjelja kroz godinu 2012 - b

 U Knjizi Jobovoj, koja spada u knjige Mudrosti, čujemo glas Joba: „Nije li borba život čovjekov na zemlji i dani mu kao dani nadničara... Dani moji brže od čunka prođoše, promakoše hitro bez ikakve nade.“ (Job 7,1-4)

• Bacimo li oko na svijet koji nas okružuje, možemo zaključit da je uređen s mnogo smisla.
• Najmanji cvjetić je remek djelo.
• Koja li se sila samo skriva u građi atoma?
• Koji li zakon vlada u gravitacijama?

Svemu tome ljudski um do danas nije došao do kraja.
Organi i nagoni u čovjeku imaju važne ciljeve.
Čovjek pronalazi i spoznaje mnoge istine.
Sve oko nas je skladno uređeno.
A čovjek je često pritisnut patnjom i boli.
Zar da čovjek  nema smisla, pritisnut bolima, a pored njega sve tako divno i smišljeno uređeno?
Zato se Job pita: Je li čovjek glupa tvorevina?
Čovjekova težnja da vječno živi, zahtijeva dimenziju koja nadilazi ovaj  naš zemaljski život.
Tu  Job zaziva Gospodina.

• On vjeruje i prihvaća sve slabosti, lomove i padove u ovom životu.
• On prihvaća i ono beskonačno u našoj težnji. Prihvaća veličinu i neograničenost za kojom potajno čezne.

I to Jobu daje dublji smisao njegova života.
Smisao njegove patnje sastoji se u tome da izdrži i podnese te napetosti u ovozemaljskom životu i nađe nadzemaljsko.
On otkriva u ljudskom biću ono božansko.
To Jobu daje čvrtsto tlo pod nogama, u očajanju nalazi novu nadu.
Vjera mu daje snagu za naprijed i na njoj gradi svijet. On računa s Bogom.
Evo krasne molitve u Psalmu 147:
„Hvalite Gospodina: on liječi one koji su srca skršena!“
Pogledajmo malo današnje Evanđelje: Isus iscjeljuje bolesne. (Mk,1,19-39)
Iz ovog evanđeoskog teksta možemo zaključiti kako ljudski život ide u mnogim pogledima prema dolje, ali i umnogim prema gore.

Četvrta nedjelja kroz godinu 2012-b

U prošloj nedjelji, probudili smo u sebi ugodni osobni doživljaj vjere kao povjerenje u osobu Isusa Krista. Ustvrdili smo da je vjera osobni odnos dviju osoba. Ona je milosni dar primljen i darivan.
Evanđelje današnje nedljelje:

• Otkriva  osobu Isusa Krista.
• Otkriva kakav je Kristov Duh.

Možda će nam ovdje dobro doći ovaj primjer.

Jedan mlad oženjen liječnik želio je svoju ženu temeljito upoznati. Pri tom je  odlučio primijeniti samo znastvene metode. Podvrgnuo je svoju ženu svim mogućim liječničkim pregledima uključivši i psihološke testove, i to što je moguće temeljitije. Pri tom je sigurno mnogo toga spoznao.
Ali mu je na kraju žena rekla: „Ako ovako nastaviš, nećeš me nikada upoznati.“
On je ostao začuđen.
Ti silni podaci još uvijek nisu probudili nikakav ugodan osjećaj povjerenja i vjere.
A upravo to dolazi iz razuma, volje i srca, a osobito duha koji ima moć stvoriti Plodove.
Vratimo se sada osobi Isusa Krista.

• Ponajprije biblijska vjera uvijek se odnosi na jednu osobu.
• Mi ne vjerujemo u nešto, nego vjerujemo u nekoga.
• Ovaj osobi odnos je istaknut.

Čuli smo prošle nedjelje Isusove riječi:“Obratite se i vjerujte Evanđelju.“ (Mk 1,14)  

• Evanđelje bez Isusa Krista ne postoji.
• Osoba Isusova je glavni sadržaj Evanđelja.

Ne smijemo nikada zaboraviti da čitavo Sveto Pismo u svim svojim pojedinostima želi objasniti:
Tko je za nas Isus?
Doista, nisu za nas glavna stvari vjerske istine ili zapovijedi, nego je to živi Bog koji nam se hoće objaviti po Isusu Kristu.
Zato Isus zahtijeva vjeru u svoju osobu i omogućuje vjerovati.
U današnjem Evanđelju - 

Treća nedjelja kroz godinu 2012-b

 Današnje Evanđelje govori:
„Pošto Ivan Krstitelj bi predan, otiđe Isus u Galileju.Propovijedao je evanđelje Božje: Ispunilo se vrijeme, približilo se Kraljevstvo Božje! Obratite se i vjerujte Evanđelju!“
Iz ove Isusove rečenice stoji tvrdnja:
Obraćenje je temeljni zahtjev Evanđelja.
Drugo na što Isus ukazuje je vjera u Evanđelje.
Ako ćemo biti iskreni prema sebi, bez vjere nije moguće ni živjeti.

• Vjera je osobni odnos.
• I tu su potrebne dvije osobe.
• To je osobni odnos prema drugoj osobi.

Tu čovjek stječe svoju unutarnju sigurnost. To nije znanje, koje imamo o osobi kojoj vjerujemo nego moja sigurnost u tu osobu.
U kontekstu današnjeg Evanđelja vjeru shvaćamo kao povjerenje u Isusa.

• Siguran sam u njega, i imam povjerenje u njega da govori istinu.
• Tu se razvijaju topli odnosi osoba.

To su osjetili i njegovi učenici koje on poziva:
“Hajdete za mnom, učinit ću vas ribarima ljudi.“
Isus je probudio u njima ugodni osobni doživljaj povjerenja.

• Oni se obraćaju ka Isusovom radosnom pozivu i njegovoj Radosnoj riječi.
• Oni prihvaćaju Isusovo ramišljanje i mijenjaju svoje dasadašnje razmišljanje, dosadašnji način života.
• Oni ostavljaju put na kojem ima  grijeha i idu Isusovim putem.

Nije obraćenje privilegij samo grešnika.
I pravednici trebaju obraćenje,  jer i oni moraju prihvatiti evanđeoska načela po kojima se vrednuje život.
Svatko se dakle mora obratiti. Kreni za mnom kaže Isus. Taj hod, je hod novim putem na kojem je Isus.
Čuli smo na današnju nedjelju Psalmistu u 25 psalmu:
„Pokaži mi Gospodine, putove svoje,
 nauči me svojim stazama!
Istinom me svojom vodi i pouči me
jer ti si Bog, moj Spasistelj!“
Pogledajmo, kako Isus, znajući za grešnu prošlost onih koji mu se obraćaju,  ali nema komentara, nego kaže: Idi i ne griješi više.

• On ne osuđuje, nego poziva na novi život.
• Isus poziva na  ljubav koja se mora roditi ako ima povjerenja i vjere.
• Isus poziva na nadu kojoj su temelj i vjera i ljubav.

Tu su upravo začeci Božjeg kraljevstva ovdje na zemlji, koje se približilo kako kaže Isus.